DIJALEKTIČKA PRIČA
“Težak je život nas umjetnika”, govorio bi Hakija istovarajući vreće cementa, vještackog djubriva ili ko zna čega tog dana dovučenog u magazu lokalnog trgovačkog preduzeca. Umjetnici su bili čarsijski besposličari: Leli, Gile, Mikara, Hare, Asim, Grga… Tih godina je rijetko ko radio u nekom preduzeću, dobiti šansu za rad s umjetnicima u Hukinom magazinu je bilo premija. Pored sigurne zarade, moglo se uživati i u komičnim dosjetkama koje su bile prepričavane medju čarsijskom rajom. Interesantan je bio način na koji su umjetnici bili organizovali svoj rad. Pola para od ugovorenog posla uzimalo se odmah… Smiješno je bilo gledati Sakiba, Hukinog pomoćnika, kako se rebri pošto bi umjetnička ekipa istovarila karoseriju kamiona, a prikolicu ostavila za poslije… Poslije, znalo se, značilo je sutra, nakon što se odmahmura. Pošto su prve pare bile u džepu, umjetnici su kontrolisali tempo rada. Istovar bi se tako protegao na dva dana posla… Prevedeno na umjetnički dozivljaj, to je podrazumjevalo dva dana uživanja u rakiji i dobroj mezi… Težak je bio zivot umjetnika, ali nista lakši nije bio ni život kritičara! Dijalektička sinteza u praksi.
(Z. B.)
