… Tada su “Arkanovci” ušli u Bijeljinu… početkom aprila ‘92. U Tuzli smo svi bili u onom stanju nemoći kada se bilo kakva pomoć očekivala u zaustavljanju zla koje se tako očigledno nadvijalo nad naš narod. Nad naš zajednički život, nad naše poimanje slobode i sve što se pod tom uzvišenom rječju podrazumjevalo. Nismo bili podjeljeni, a briga za komšiju je bila još uvijek vrijednost koja je davala smisao našem zajedništvu. Još uvijek smo gajili nadu za mir… Onda se čulo za stravične zločine nad narodom, Muslimanima u Bijeljini… Zvorniku…
Tog jutra, tog bajramskog dana ‘92. slušao sam priču od koje mi je i danas mrzlo oko srca. Priču Muhidina Side Pašića, poznatog tuzlanskog privrednika. Priču mi je pričao u njegovom kabinetu u KHK “Boris Kidrič” u Lukavcu.
- “Znaš, govorio je, strašne stvari su se desile u Bijeljini i Zvorniku… Strašne… Danas smo pokušali da napravimo prijem kod Vladike Vasilija Kačavende… Nije nas primio! A znaš, Zijo, koliko smo uložili u to, mi ljudi iz Tuzle… Kačavenda nije pristao na razgovor…
Moj otac, Hasan, bio je gradonačelnik Tuzle ‘41. Poznato je da je tada delegacija sa mojim ocem na čelu i sa tuzlanskim muftijom, kao i predstavnicima katoličke Crkve, išla u Zagreb na prijem kod Ante Pavelića. Tuzlaci su tada tražili da se zaštite Srbi u Tuzli i njihova imovina od ustaša i zločina. Pavelić je pristao na molbu naše delegacije. A evo, ovaj naš vladika, ni da nas vidi. Treba upamtiti to i ime Vasilija Kačavende”.
… Bio sam srednjoškolac, doba ranih ‘70.-tih kada sam sa drugovima, a bili smo svi tinejdžeri, trebao da posjetim Kačavendu. Bio je tada mladi đakon, moderan i vrlo blizak mladima. Bio je, što bi moja djeca danas rekla: “Cool”! No, nisam završio u njegovom stanu, ostao sam ispred zgrade, bio sam Musliman. Nema potrebe da naglasim da su mi drugovi bili Srbi… Sutradan su došli u raju sa lijepim, velikim, krstovima, ukrašenim raznobojnim staklenim kamenjem… Donijeli su i meni jedan.
