Feeds:
Članci
Komentari

Arhive za Maj, 2011

KAČAVENDA

… Tada su “Arkanovci” ušli u Bijeljinu… početkom aprila ‘92. U Tuzli smo svi bili u onom stanju nemoći kada se bilo kakva pomoć očekivala u zaustavljanju zla koje se tako očigledno nadvijalo nad naš narod. Nad naš zajednički život, nad naše poimanje slobode i sve što se pod tom uzvišenom rječju podrazumjevalo. Nismo bili podjeljeni, a briga za komšiju je bila još uvijek vrijednost koja je davala smisao našem zajedništvu. Još uvijek smo gajili nadu za mir… Onda se čulo za stravične zločine nad narodom, Muslimanima u Bijeljini… Zvorniku…

Tog jutra, tog bajramskog dana ‘92. slušao sam priču od koje mi je i danas mrzlo oko srca. Priču Muhidina Side Pašića, poznatog tuzlanskog privrednika. Priču mi je pričao u njegovom kabinetu u KHK “Boris Kidrič” u Lukavcu.

- “Znaš, govorio je, strašne stvari su se desile u Bijeljini i Zvorniku… Strašne… Danas smo pokušali da napravimo prijem kod Vladike Vasilija Kačavende… Nije nas primio! A znaš, Zijo, koliko smo uložili u to, mi ljudi iz Tuzle… Kačavenda nije pristao na razgovor…

Moj otac, Hasan, bio je gradonačelnik Tuzle ‘41. Poznato je da je tada delegacija sa mojim ocem na čelu i sa tuzlanskim muftijom, kao i predstavnicima katoličke Crkve, išla u Zagreb na prijem kod Ante Pavelića. Tuzlaci su tada tražili da se zaštite Srbi u Tuzli i njihova imovina od ustaša i zločina. Pavelić je pristao na molbu naše delegacije. A evo, ovaj naš vladika, ni da nas vidi. Treba upamtiti to i ime Vasilija Kačavende”.

… Bio sam srednjoškolac, doba ranih ‘70.-tih kada sam sa drugovima, a bili smo svi tinejdžeri, trebao da posjetim Kačavendu. Bio je tada mladi đakon, moderan i vrlo blizak mladima. Bio je, što bi moja djeca danas rekla: “Cool”! No, nisam završio u njegovom stanu, ostao sam ispred zgrade, bio sam Musliman. Nema potrebe da naglasim da su mi drugovi bili Srbi… Sutradan su došli u raju sa lijepim, velikim, krstovima, ukrašenim raznobojnim staklenim kamenjem… Donijeli su i meni jedan.

Read Full Post »


DIJALEKTIČKA PRIČA

“Težak je život nas umjetnika”, govorio bi Hakija istovarajući vreće cementa, vještackog djubriva ili ko zna čega tog dana dovučenog u magazu lokalnog trgovačkog preduzeca. Umjetnici su bili čarsijski besposličari: Leli, Gile, Mikara, Hare, Asim, Grga… Tih godina je rijetko ko radio u nekom preduzeću, dobiti šansu za rad s umjetnicima u Hukinom magazinu je bilo premija. Pored sigurne zarade, moglo se uživati i u komičnim dosjetkama koje su bile prepričavane medju čarsijskom rajom. Interesantan je bio način na koji su umjetnici bili organizovali svoj rad. Pola para od ugovorenog posla uzimalo se odmah… Smiješno je bilo gledati Sakiba, Hukinog pomoćnika, kako se rebri pošto bi umjetnička ekipa istovarila karoseriju kamiona, a prikolicu ostavila za poslije… Poslije, znalo se, značilo je sutra, nakon što se odmahmura. Pošto su prve pare bile u džepu, umjetnici su kontrolisali tempo rada. Istovar bi se tako protegao na dva dana posla… Prevedeno na umjetnički dozivljaj, to je podrazumjevalo dva dana uživanja u rakiji i dobroj mezi… Težak je bio zivot umjetnika, ali nista lakši nije bio ni život kritičara! Dijalektička sinteza u praksi.

(Z. B.)

Read Full Post »

« Newer Posts

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 414 other followers