Sazrijevanje…
Dok je socijalistička revolucija grabila naprijed na krilima slave antifašističke borbe i ratnih reparacija, polahko sam razaznavao život oko sebe. Stvarnost se uvlačila u našu malu čarsiju sa svim njenim posebnim i opštim karakteristikama.
Slava ratnog vihora oživljavana je “Kozarom” Veljka Bulajića, proleterska revolucija je nastavljana izgradnjom novih, uglavnom “prljavih”, industrijskih postrojenja, država je dobila ime Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Glavni izvori vijesti su bili filmski žurnali. Prikazivani prije svake filmske projekcije bili su prepuni vjesti o oslobodilačkim pokretima u Africi, krizi na Kubi, događajima u Americi, a atentat na Predsjednika Džona F. Kenedija je bilo nešto čega se malo ko iz moje generacije, naravno i onih starijih, ne sjeća.
“Treći svijet” se izgovaralo kao jedna riječ, a izraz je podrazumjevao zemlje oslobođene jarma klasičnog kolonijalizma. Jugoslavija je postajala respektabilna država, politički subjekt u svjetskim razmjerama, a njen vođa Josip Broz Tito, istinski lider za mnoge od nas.
Drukčije se nije često ni smjelo, moglo ili umjelo misliti. Uskoro ce nasi idoli biti Patris Lumumba, Che Gevara, Martin Luter King.., ili neki drugi revolucionari koji su, ko zna kojim redom i zašto, ubijani.
Veoma rano ću naučiti da ljudi obično masovno stradaju u borbi za ideje i bolju budućnost. Mnogo godina poslije ću uočiti da je budućnost daleko ispod očekovanja od onoga za šta se ginulo. Ideje slobode su uvijek svijetlije od realizirane stvarnosti.
z.b.
`
