Zijad Burgic

U četvrtak, 26.januara 2012.

Pogledao film “U zemlji krvi i meda”

Director, Angelina Jolie, USA. Trajanje, 127 min. Žanr, ratna drama. Uloge: Goran Kostić kao Danijel, Zana Marjanović kao Ajla, Vanesa Glođo kao Lejla, Rade Serbedžija kao general Nebojša , Boris Ler kao Tarik

Radnja filma je, kao što je poznato smještena u Bosnu i Hercegovinu, koja geografski pripada Balkanu. Na turskom “Bal” znači “med”, a “Kan” znači “krv”, što jasno pokazuje odakle i dolazi naziv filma. ”U zemlji krvi i meda” je ispričana filmskim jezikom priča o Danijelu i Ajli, dvoje ljudi sa različitih strana brutalnog ratnog sukoba u prvoj polovini ‘90-tih, prošlog stoljeća. Danijel je srpski vojnik i čuvar u logoru u kome je Ajla (Bošnjakinja), jedna od mnoštva zatočenih logorašica muslimanki. Kako nam pokazuje filmska priča, njih dvoje se poznaju od prije početka rata, kada se i naslućuje njihova emotivna veza. Međutim, kako rat traje njihovi životi se mješaju i njihova veza postaje sve sudbonosnija.

Nakon gledanja filma čini mi se, govorim kao gledalac, da osim izvanredne Zane Marjanović u ulozi Ajle, glavne junakinje filma, ništa nije na mene ostavilo neki snažniji utisak. Možda treba istaknuti da film pokazuje snažan autoričin politički stav prema ratu u Bosni usmjeren, uglavnom, na markiranje “loših momaka”. Autorica to radi holivudski grubo, bez puno suptilnosti, tako da mi se činilo da je priča gubila na umjetničkom i filmskom doživljaju upravo u želji da se što jasnije prikažu loši momci. To su, naravno, srpski vojnici i generali. Jedni čine zločine, a drugi ih planiraju i opravdavaju.

Kao onaj koji nosi iskustvo rata, nisam gledajući film emotivno osjetio žestinu stvarnog rata. Rat je, a to je moje iskustvo, uvijek gori i žešći od bilo koje filmske priče, tako i od ove. Film mi se učinio dužim nego što treba. Naime, petnaestak minuta prije kraja sam počeo osjećati dosadu.

Nije mi jasno zašto su neki vidjeli u filmu antisrpstvo, ako se film negativno odnosi prema logorima za civile, silovanjima i ubijanjima. Kada se u bilo kome sukobu donese politička odluka (iza koje uvijek stoje konkretna vojna i politička rukovodstva) o formiranju logora i deportacijama, veoma je teško poslije toga biti “dobar” i “fin”. Film nije antisrpski. Takav je bio raspored u stvarnom životu, nije do glumaca i filma.

(Z. Burgić)

Pročitaj cijeli članak »

Kanadska rezolucija o genocidu

DAN SJEĆANJA NA SREBRENICU

Vjerovatno niko nije potpunije i jasnije izrazio sam čin usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici u Kanadskom Parlamentu nego što je to učinio Brian Masse, M.P., inače, član Nove Demokratske Partije. On je, jednostavno, to nazvao: “Utemeljenje Dana sjećanja na Srebrenicu”. Tog dana sam u tu čast odslušao himnu “O Kanada” ( izabrao sam jedno od najljepših vokalnih izvođenja) i zapisao da je “danas zaista biti lijepo i Kanađanin i Bošnjak”.

Ubijeđen sam da usvajanje ove rezolucije ima veliki značaj za Kanadu – prvo, kao izrazito demokratsku zemlju i drugo, kao zemlju koja svoje humanističke principe čuva kao osnovne vrijednosti svoje unutrašnje i spoljne politike. Usvajanje Rezolucije će biti upamćeno kao jedna od svijetlijih tačaka “Harperove ere”.

Ono što akt usvajanja rezolucije reflektira u meni jeste dvojako osjećanje: prvo, osjećanje zahvalnosti Bogu što moja djeca žive u zemlji u kojoj se cijeni ljudskost i drugo, osjećanje velikog respekta prema našoj novoj domovini. Ozbiljno pitanje je sada šta su zadaci bosansko-hercegovačke dijaspore u Kanadi. Naime, Rezolucija je bar u političkom smislu, dokinula osjećaj žrtve kod Bošnjaka i pri tom otvorila uslove za moguću saradnju i pomirenje. Ostaje, naravno, stalan zadatak proganjanja i hapšenja počinilaca ratnih zločina u ratu u Bosni i Hercegovini.

Imam želju i to je moj san, da djeca nas koji smo izašli iz tog rata druže se slobodno, bez obzira na nacionalnu pripadnost, budu ponosni Kanadjani i da vole grudu gdje su ponikli njihovi roditelji. Nema zločinackih naroda, postoje samo ljudi i njihove “dobre i loše duše”, da citiram velikog Rumija.

Pročitaj cijeli članak »

BiH

ZAJEDNICA NARODA, ALI I ZAJEDNICA GRAĐANA

Često se može čuti ocjena da je za postojeće stanje u društvu odgovorno vrijeme “komunizma” i “titoistički režim”, tako da se u tome nalazi opravdanje za izbjegavanje vlastite odgovornosti za bosansko-hercegovačku zajednicu. Takve ocjene dolaze iz sve tri nacionalne zajednice, koje su ujedno kao konstistutivne najviše i odgovorne za državu Bosnu i Hercegovinu. česti su, s druge strane prigovori o “lošem narodu, nesposobnom za demokratiju i naviklom na zapovijedanje”, uz obilje drugih iritirajućih konstatacija.

Odgovornost za etiku

Nije nikakav režim, “sam-po-sebi” odgovoran za pitanje čestitosti ljudi u njemu. Ljudi i njihovi karakteri su ono što određuje i režim i njegove moralne vrijednosti. Postoje povjesno verificirane tradicionalne duhovne vertikale u svakoj društvenoj zajednici oličene u običaju, kulturi ili u načinu komuniciranja zajednice. One, te duhovne vertikale, kada se pomjere iz svoje ose, nastane urušavanje kompletne zajednice. I svaki državni režim je upravo s osnovnom zadaćom da, osim poštovanja ekonomskih sloboda, čuva i te duhovne i moralne verikale društva u svakoj historijskoj epohi.

Nosioci moralne čestitosti su često oličeni u institucijama date društvene zajednice. Institucije, pak, svoj temelj svode na pojedince: obične umne ljude, intelektualce, umjetnike, političke, vjerske i duhovne vođe, čija je zajednička odlika etika, i to ona etika koja je činila moć ljudskog opstanka kroz stoljeća. Ona etika koju učimo u staroj grčkoj filozofiji, starom rimskom pravu, u vjerskim knjigama (Talmud, Biblij i Kur’an; npr.). Kada ta komponenta počinje da slabi urušava se zajednica. Samo kratka digresija: bosansko-hercegovačka državna zajednica se, nacionalno i vjerski složenija od okruženja, urušila uticajima spolja, ali i unutrašnjim slabostima.

Danas su razumljive teorije o tome da se u povjesti svijet kretao u ciklusima, a ne progresivno-linearno. Svijet se urušavao, narod nestajao uvijek kada su se gubile njegove etičke komponente, bez obzira na ekonomsko stanje društva. Istina, uticaj ekonomije nije zanemarljiv i ne moze se amortizirati bez jake etičke komponente zajednice. Podsjećanja radi, u relativno bliskoj prošlosti živjeli smo, grubo rečeno, u društvima državno-komunističkog i državno-kapitalističkog tipa. Zajedničko za oba sistema je postojanje građanina kao izvora suverenosti države. Ti sistemi izgledaju sa ove distance kao harmoničan fenomen, nešto nedostižno za današnjeg čovjeka u BiH. Šta je aktuelno sada, kakva je dans situacija?

Primjetno je da je sa aspekta slobode i građanina, situacija mnogo drukčija. Sav politički identitet čovjeka u BiH se sveo na njegovu nacionalnu ili religijsku (institucionalno vjersku, ali ne nužno i istinski duhovnu) komponentu. U političkoj praksi se identitet tumači jedinstvom nacionalnog i religijskog – institucionalno vjerskog – kao jedinom legitimacijom za učesce u političkom životu zajednice. Vjera kao supstancijalna unutrašnja snaga čovjeka ovdje “ne pije vode”. Vjera je tako vulgarno svedena samo na ono sto je “pod crkvenom (dzamijskjom) kapom”. Građanin koji po svojoj definiciji uključuje nacion i religiju, ali i slobodu vjere kao prava pojedinca, ovakvim tumačenjem je sveden na karikaturu političkog subjekta.

Na svjetskom planu je na sceni globalizacija koja se u svom ekonomskom dijelu sprovodi znatno brzim tempom nego njena duhovna komponenta. Zacrtani ekonomski ciljevi su zapostavili duhovnu, etičku i ljudsku komponentu. Građanin se iz čuvara duhovnih vrijednosti države kao zajednice, pod uticajem sila ekonomije i globalizacije transformisao u neodgovornog i nekompletnog čovjeka. Nije suverenost oduzeta samo državi, oduzeta je i građaninu – oduzeto mu je nešto što ga je činilo onim što jeste – subjektom brige za zajednicu.

Građanin – subjekt društva

Očigledno je da danas u eri globalizacije da sama zajednica koja je bila definisana državom gubi ta obilježja. Država koja je nekada bila određena svojim građanima više to nije, bez obzira koliko se to skrivalo mimikrijom globalnog kapitalizma. Građanin se udaljio od svog antropološkog karaktera i simbola slobode; transformisan je u svoju podvrstu – ekonomsku varijantu otrgnutu od svoje duhovne komponente. Pojam slobode kao apsolutne duhovne i fizicke odlika građanina je izgubio svoje značenje. Građanin je, dakle, izgubio svoje značenje.

Pitanje koje se samo nameće: da li globalni kapitalizam ima potrebe za građaninom!? Dosadašnje iskustvo govori da ima samo u jednoj komponenti – komponenti potrošaca! Građanin se sa aspekta “tragalaca profita” javlja korisnim samo kao potrosač, konzument svega onog sto u globalnoj produkciji moze biti roba. Naravno, u “eri spectacla” – a to je vrijeme koje sada živimo – sve može biti roba. Zaboravljajući svoju povijesnu misiju (odgovornost za život zajednice) gradjanin sve više iz stvarnog života bježi u virtualni; iz potrebnog duhovnog života bježi u zadovoljenje virtualnih duhovnih potreb – u svijet holograma i halucogena elektronske prirode.

Današnji građanin se pojavljuje kao surogat, osakaćen u svojoj opsteljudskoj ulozi poprima sve odlike otudjenog čovjeka. Zašto to ne reci, upravo otuđenog onako kako je to definisano u filozofije dijalektickog materijalizma. Kritika kapitalističkog nacina proizvodnje je u elementima ljudskog otudjenja onaj dio Marxovog učenja koji je najtransparentnije u praksi dozivljen danas. Otuđenje čovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode i čovjeka od njegove supstancije, njegovog rada, poprimilo je kataklizmične dimenzije i apokaliptične predznake vezane za očekivanja u buducnosti.

Društveni sistemi čija je epoha okončana padom “Berlinskog zida” građeni su na ideji o radniku kao subjektu odgovornom za ljudsku povjest, sto je u vulgarnom tumačenju doživljeno u liku industrijskog radnika. Time je duhovna komponenta svedena na ekonomsku, a i radnik se sveo na surogat subjekta zajednice, jer je osakaćen za duhovnu komponentu. Ukoliko čovjeka, građanin, posmatramo kao kreativno bice (biti kreativan znaci biti angažiran duhovno i materijalno) moguće ga je imenovati subjektom promjene u danasnjoj globalnoj ljudskoj zajednici. To se teško prihvata i ostvaruje. Jednako teško kao i prelaz sa feudalnog karaktera drzave u njen buržoaski oblik.

Značaj nevladinih organizacija

Gdje je građanin? Ratovi na Balkanu, u Kuvajtu, Afganistanu, Iraku… Građanin u razvijenom svijetu je metnut u pasivnu poziciju. Odluke o krupnim svjetskim promjenama su donesene bez njega i na ideji obicne laži. I on se u toj poziciji “noja sa glavom u pjesku” osjeća dobro. No, to je samo privid. Antropološki karakter čovjeka, njegov prirodni nagon za brigu o zajednici teško može biti suzbijan na “long run”. Čovjek se, dakle građanin, mora ispoljiti kao istinsko društveno biće. Ukoliko je to komplikovano postojećim parlamentarnim sistemima, to moze biti dobro uradjeno vandržavnim, nezavisnim, pokretima građana.

Ovdje bih ponovio jedno moje zapažanje: Oni društveni, privredni i politički subjekti koji u svom fokusu imaju profit kao “mjeru napretka društva”, i koji svoju intelektualnu snagu troše u tom prostoru, ne mogu nikada biti kreatori opštih društvenih rješenja. Mogu biti učesnici i jedna strana rješenja, recimo, personificirani u državnoj organizaciji. Mora postojati i druga strana, autohtone grupe građana izvan državne strukture, ali svjesna svoje odgovornosti za humani karakter dijela, kao i globalne ljudske zajednice. Kako to učiniti u ovoj eri tranzicije? Moguće kroz stvaranje onih oblika udruženja građana koji će obezbijediti poštovanje njegove odgovornosti za užu i širu, globalnu društvenu zajednicu. To se već i dešava. Dokaz za ovo su velike, internacionalnih razmjera, grupe za pritisak koje se zalažu za prava Palestinaca, za Darfur, Tibet…prava žena, djece, oboljelih… Ne treba zaboraviti ni akciju međunarodne zajednice, uz sve moguce prigovore, na događaje u Bosni i Hercegovini, one na Kosovu, Haitiju itd. Primjera je dosta, a u tom kontekstu možemo shvatiti i nedavno hapšenje generala Ratka Mladića, po mnogima najvećeg živog ratnog zločinca. Njegovo hapšenje je po mišljenju poznate novinarke Florence Hartman, najviše rezultat pritiska nevladinih organizacija na čelnike EU ( http://www.chicagoraja.net/2011/06/03/bivsi-general-ratko-mladic-je-bio-spona-izmedju-grobova-srbijanske-miloseviceve-palate/ ). Najnoviji događaji u arapskim zemljama istinski su odgovor građana u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Siriji…

Ovdje ne treba zaboraviti radikalne promjene u ekonomskoj sferi: traženje alternativnih energetskih izvora, razvoj električnih automobila, ozbiljnija briga o prirodi i sprovođenje veće kontrole nad međunarodnim korporacijama i saradnje vladinih i ne vladinih organizacija uz aktivno ucesce EU i OUN.

Odnos elite i mase

Svi navedeni fenomeni se slikovito odražavaju i u bosansko-hercegovačkoj zajednici. Članovi zajednice istrgnuti iz svog “antropološkog” određenja nastoje da nađu onu etičku vertikaku koja čini “njihovu prirodnu zajednicu”. Otuda česti nesporazumi na relaciji vjere, kao ljudske potrebe i religije kao njene institucionalne izvedbe. Često vođeni svojom osakaćenom duhovnom i ekonomskom komponentom građani ostaju na pola puta izgubljeni u sumnjivim koncepcijama naciona, ili u zabludi ekonomske samodovoljnosti – u ono malo ekonomske sigurnosti izazvano fetišom materijalne dovoljnosti. Građanin po svojoj definiciji obuhvata i za nas značajnu, kako sam već naveo prije, nacionalnu i vjersku komponentu. Da li građanin u svim svojim elementima može biti onaj kohezioni i etički subjekt očuvanja bosansko-hercegovačke zajednice na autohtonim principima građanskih sloboda, prava i jednakosti za sve !? Mislim da on to jedino i može.

Ovako viđenje može da izgleda naivno, ali ulijeva neku nadu u budućnost. U promjenu društvene slike koju imamo danas. Na snazi je jačanje ekonomskih elita na grbačama naciona i manipuliranjem religije; stvaranje sloja bogatihi na jednoj strani, i stvaranje mase siromašnih članova zajednice na drugoj strani. Bogati se svijesni svog ekonomskog interesa osjećaju udobno, siromašni se osjećaju turobno.

Etika ljudske zajednice je narušena, a to nikada nije bilo dobro, ni za siromašne, a niti za bogate. Onog trenutka kada se prepoznaju međusobno “grupe bogate elite”, s jedne strane, i “grupe siromašne mase”, s druge stra, kada se spoznaju i posebni i zajednicki interesi – otvoriće se mogućnost komuniciranja bosansko-hercegovačkog drustva kao nove političke zajednice u punom smislu te riječi. Pri svemu ovome ne treba zaboraviti da u društvu već postoje etički jake ličnosti, u svim nacijama i vjerama i drugim društvenim grupama, čije je uspravno držanje (u dobru i zlu; ratu i u miru) moguće prihvatiti kao opštu etičku vrijednost samo u sistemu građanskih vrijednosti. Sve ovo naprijed rečeno već je poznato od ranije, ali to vrijedi ponoviti i danas. Bosna i Hercegovina je moguća kao zajednica ravnopravnih naroda, ali samo kao zajednica građana, sve druge opcije su – poraz!

Pročitaj cijeli članak »

U povodu hapšenja generala Jovana Divjaka

DAN KADA SU SAHRANJIVANE ILUZIJE

Čudno je kako lako lapi pamćenje, a time i istina o određenim povijesnim dogadjaima. Zaista je to dobro zapisao čuveni hroničar bosanskih dogadjanja Mula Mustafa Bašeskija (1731. – 1809.): “Što se pamti nestaje; što je zapisano ostaje.”

Danas, nakon toliko godina od završetka rata i tzv. “Dejtonskog sporazuma”, jos uvijek su prisutne dvojbe u istoriografiji, kao i u domaćoj i medjunarodnoj politici, o tumačenju karaktera ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Sve ovo se koristi za dnevnopolitička nadigravanja i učvršćivanje političkih pozicija nacionalnih oligarhija. U svemu se zaboravlja surova istina da povjest ne trpi voluntarističke intervencije. Istorija se, poznato je, ponavlja ili kao farsa ili kao tragedija. Povjesne laži se vraćaju kao bumerang onome ko ih posije, a računi se poslije plaćaju krvlju! Prije svega, krvlju vlastitog naroda.

Istorija se na Balkanu uvijek vraćala da ispravi laži i uvijek kao tragedija. Mozda je to lažno prikazivanje zadnjih ratova na Balkanu i osnovni razlog sto Bosna i Hercegovina ni do danas nije postala funkcionalna zajednica. Zemlja u srcu Evrope u kojoj je prije rata zivjelo blizu 4,5 miliona stanovnika razvrstanih u tri nacionalna segmenta, ali koji su voljom povjesnih okolnosti “dizajnirali” zemlju kao što je priroda dizajnirala leopardovu kožu… Najbrojniji su bili bosanski Muslimani, zatim Srbi i potom Hrvati. Stanovnisšvo je bilo tako izmješano, da su bili rijetki gradovi ili regije u kojima je neko od ova tri naroda imao apsolutnu većinu.Ta izmješanost je bila duboka; krvno, kulturno i duhovno, tako da se moglo govoriti o “bosanskom duhovnom prostoru”, kao onom univerzalnom i jedinstvenom u ljudskoj istoriji uopšte. Otuda je i svaka ideja podjele zemlje po nacionalnom sastavu izgledala suluda. No, budućnost će pokazati da i sulude ideje silom mogu biti realizirane…

Pjesnik o ratu

Abdulah Sidran, svjetski poznati scenarista i moguće najveći živi pjesnik u Bošnjaka zapisao je svojevremeno o atmosferi koja je vladala skoro u svakom gradiću u Bosni prije rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bolje rečeno, prije početka ubijanja bosanskog muslimanskog naroda, jer je o tom narodu uglavnom bila riječ:

“… Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. … Mi smo, velika većina, govorili, kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi! A, dogodilo se. … Krajem 1991. godine, a s početkom 1992. godine, svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima…”, veli Sidran.

I zaista, velika većina bosanaca nije vjerovala da ce doći do rata. Posebno naivni su bili Muslimani u Bosni i Hercegovini. Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvodjenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti.

April 6. ’92.

U grupi od nekoliko hiljada radnika tuzlanskog bazena – koksaraša, sodara, rudara, koji su došli da protestuju protiv nasilja u BiH, tog 6. aprila ’92., ili dan kasnije, bio sam i ja, naivno tražeći mir. Naši autobusi su stajali blizu zgrade Parlamenta BiH. Pucnjevi su odjekivali izmedju zgrada… Sve je izgledalo tako nadrealno, posebno ideja za traženjem mira!?

Radnici i rudari su instiktivno izlazili iz autobusa i formirali “ešalone”. Izgledalo je kao da to rudari rade iz navike… Kao da su na nekoj svečanoj smotri, na nekom svom rudarskom socijalističkom prazniku. S obliznjeg hotela Holiday Inn dolazili su pucnji… Rominjala je sitna kiša… Atmosfera je izgledala nestvarnom… Narod je okolo izgledao zbunjen i preplašen… Čas je bježao, čas se skupljao u manjim grupama na platou ispred Parlamenta. Odjednom, isprva tiho i sablasno, a odmah potom gromko, prolomila se pjesma čiji mi eho jos zvoni u glavi:- “…mi rudari, ne pijemo vina, samo dima iz rudarskih mina!”

Rudari zbijeni u ešalone su u jurišu krenuli ka hotelu “Holiday Inn”. U rukama su imali samo rudarske zastave, zastave sindikalnih organizacija, naravno i zastave Bosne i Hercegovine. Neki, čak, i slike davno preminulog predsjednika Tita. Pripadnici specijalne državne policije, ” Vikićevci”, nazvani po njihovom zapovjedniku, poznatom sportisti i majstoru borilačkih vještina, najbolje su se snašli u toj situaciji. Uskočili su u masu, probili se do najviših spratova hotela i ubrzo su se pojavili sa zarobljenim ljudima. Pronijela se vijest da su to bili pripadnici militarnih srpskih nacionalista. Pucanje je utihnulo… Odjednom mi je sve bilo jasno. Počela je teska budućnost…

Povratak kući

Poslije, u sali Skupštine srešću kolegu Manojla Tomića, novinara “Oslbođena”, koji je sav usplahiren, umjesto pozdrava uskliknuo: “Kako ćete u Tuzlu!?” Vjerovatno aludirajući na činjenicu da su četnici i tzv. srpska vojska već bili raspoređeni na svim prilazima Sarajevu. Neki ljudi, aktuelni političari i članovi Parlamenta BiH, obavješteni smo, nastojali su ostvariti kontakt sa vojnim zapovjednicima tadašnje JNA, i omogućiti u smislu slobodnog prolaska naših autobusa za Tuzlu.

Istog dana, predveče, čulo se da bi mogli imati bezbijedan povratak. Uskoro su autobusi počeli da mile uz Kobilju glavu, napustali smo sarajevsku kotlinu, koja će ubrzo postati kotlina smrti… Radio u autobusu je javljao o mogućem priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od većine evropskih drzava kao i od SAD-a… Bože, mislio sam,kakve li misli prolaze kroz glave ovih ljudi koji ćuteći sjede sa mnom u autobusu? Rat je bio neizbježan. Tog dana sam na povratku kući osjetio da sam ostario. Znao sam da ljudi stradaju u borbi za bolju budućnost. Pitao sam se kakva će biti ovo borba!? Sada znam, bosanska budućnost je daleko ispod onoga za šta se ginulo. Ponovo se pokazuje das u ideje slobode uvijek svjetlije od realizirane stvarnosti. Ovo je za mene bio dan kada sam sahranjivao moje iluzije… Sta danas!?

….
P.S.
Ubrzo ću saznati da je generala JNA, izvjesni Jovan Divjak, postao jedan od komandanata odbrane Bosne i Hercegovine, što je nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu davalo snažnu podršku u ideji naše borbe, ideji borbe protiv fašizma i velikosrpske agresije…
Jovan Divjak je bio za nas onaj element u srpskom nacionalnom biću koji nam nikada nije dao da zaboravimo da je srpski nacionalizam i šovinizam samo bolest koja je zahvatila jedan dio tog naroda… Da u srpskom narodu uglavnom žive ljudi kao Jovan Divjak. Ponekad ne tako hrabri kao on, ali dok god postoje takvi junaci humanizam ima šansu, mi imamo šansu i Bosna i Hercegovina ima budućnost. Dobro bi bilo za nas sve da nas general što prije dođe u svoju Bosnu i Hercegovinu.

Pročitaj cijeli članak »

Ko mjenja karakter rata u BiH?

I ATEISTI SU GINULI ZA BOSNU

Danas je vjeronauka školski predmet, uviđam da je situacija slična onoj u doba postojanja predmeta marksizam. Da se, naime, vjera predaje kao ideologija i da tu počinju svi nesporazumi. Pretpostavljam da oni koji misle drukčije, različito od vladajuće elite (a ona, vladajuća elita, očigledno nije u zvaničnim strukturama vlasti) rizikuje da bude žigosan. Odluka ministra se odnosi generalno na numeričku ocjenu iz vjeronauke, međutim, najglasiji su muslimani u protivljenju takvoj odluci. Moguće da je to zbog toga što su i najbrojniji. Odgovor, pravu mjeru stvari oko rečenog sukoba, treba tražiti negdje na putu i vremenu tranzicije od marksizma do vjeronauke. Ipak, reagovanja na navedenu temu podsjećaju na šalu o Muji koga su pitali o tome šta misli, da li bi bilo dobro da je u Bosni samo jedna vjera? A on nakon dužeg razmišljanja veli: ” Uh, kolika bi nam džamija trebala”!? Kažem to zbog toga što našim alimima ništa ne zabranjuje da u raspravi, ne u halabuci, koriste odrednice koje na primjeran, uljudan i civiliziran način govore o vjeri u javnom, državnom, sistemu obrazovanja. Vjerujem da se ni jedno državno, pa ni kantonalno ministarstvo ne bi danas na nekakav grub način mješalo u sistem mektebskog obrazovanja. Ako bi se, pak, to desilo, to bi bio udar na islam i na njegove institucije.

Ovdje bih htio da istaknem da je u raspravi o “ministrovoj odluci” usputno pomenuto veoma pojednostavljeno gledanja na motive našeg odbranbenog rata. Jedno viđenje koje, bojim se, počinje da biva prihvaćano kao istina. Riječ je o mogućem shvatanju rata onako kako je o njegovom karakteru govorio Mustafa ef. Cerić nedavno u Blagajskoj tekiji.

Riječ je, dakako, o tome da se u ratu ’92. – ’95. u odbranu naroda i države nije digla nikakva religijska organizovana grupa u zemlji Bosni. Naprotiv, što se često s pravom i ponosom ističe, naša borba je bila borba bosanaca i hercegovaca. Među njima je, pretpostavljam, bio jedan popriličan broj “ateista” (ma šta ta riječ značila u “bosanskom vjersko-nacionalnom loncu”), koji se tada nisu tako određivali, niti su bili određivani. Čak se nisu dijelili ni po partijama. Bili smo, na jednoj strani, patriote i antifasisti! I oni, na drugoj!? To je bila jedina podjela. Borili smo se i ginuli za “međunarodno priznatu državu”, šta god se pod tim tada podrazumjevalo! Dovoljno je samo pogledati snimke sa ispraćaja poginulih boraca, pripadnika Armije BiH, u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini. Sigurno je jedno, da borci Armije BiH nisu bili samo muslimani.

Sve ostalo što je uslijedilo tokom rata i poslije, bila je modifikacija autohtone ideje demokratske, slobodne i multinacionalne Bosne i Hercegovine. Svoditi borbu bosanskih muslimana samo na borbu za samo njihova nacionalna i vjerska prava nije ništa drugo nego prekrajanje istorije i stavljanje na stranu onih koji dijele zemlju Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da postoji opravdani strah za sudbinu muslimana u BiH, kao što postoji i opravdani strah za sudbinu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, o čemu je ef. Cerić vatreno govorio, ali je tačno i to da se principi borbe za opstanak moraju vratiti u svoj autohtoni oblik. “Činjenice govor drukčije!”, jedan je od prigovora. Tim gore po činjenice, da parafraziram jednog njemačkog filozofa iz vremena prije nego što je postao “revolucionar”.

Zgodna povod je da ovdje citiram Mustafu ef. Cerića koji jednom napisa, što mi je činilo ugođaj dok sam čitao, o naciji Bosanaca i kulturnoj naciji Bošnjaka. “To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti”, dosta uvjerljivo i mudro mi je tada to zvučalo. Čak ni sada, više godine poslije, to ne zvuči uopste loše. Dapače!

Uvijek treba isticati istinu, a radi se o tome da su se bosansko-hercegovački muslimani u proteklom ratu borili za ravnopravnost svih vjera i naroda… O tome postoje brojni dokazi i to ne smije biti sporno ni za koga. To jeste istina koja ne daje pravo da se bilo kakvim povodom i vatrenim poklicima, pa bili oni rečeni i sa mjesta (na žalost) kakva je Tekija u Blagaju i od ljudi kakav je, uz svo uvažavanje zvanja koje obnaša, dr. Mustafa ef. Cerić.

Pročitaj cijeli članak »

Moral

POJEDINAČNA I KOLEKTIVNA ODGOVORNOST

Elementarna logika i zdrav razum nas upućuju da zločini bilo koje vrste (silovanja, pljačke, ubistva, kao i oni počinjeni u ratu…) mogu biti i individualni i kolektivni! Odgovornost za zločin, takođe, može biti i pojedinačna i kolektivna. Pojedinačna odgovornost obično je sankcionisana sudskom presudom, dok se kolektivna odgovornost najčešće manifestuje kao moralna odgovornost članova zajednice. Poznati su, međutim, primjeri “linča” primjenjivani na pojedinca ili grupu. Odgovornost je, dakle, praktično demonstrirana odmah (“ad hock”) i protiv istih počinitelja (“ad hominem”).

Pozitivno pravo i individuum

Danas u modernom poimanju države i prava, pravo priznaje samo pojedinačnu pravnu odgovornost. Kolektivna pravna odgovornost se može manifestirati određenim propisom kojim se čuva poredak i moral zajednice zasnovan na univerzalnim ljudskim vrijednostima. Odgovornost se utvrđuje kroz sudski postupak svim članovima kolektiviteta za koje se u odgovarajućoj pravnoj formi posumnja učešće u zločinu. Ukoliko im se zločin i dokaže slijed odgovarajuća sankcija. Kolektiv može biti od nekoliko ljudi, do nekoliko miliona ili desetina miliona članova… Riječ je, dakle o pozitivnom pravu i njegovoj primjeni. Primjer za ovako masovnu sankciju je donošenje posebne zakonske odredbe, često ugrađene u najviše zakone, o zabrani formiranja fašističkih organizacija u mnogim zemljama Evrope.

Pozitivno pravo u Zapadnoj civilizaciji ima svoje izvore u običaju, moralu i najvišem zakonu zajednice, znači ustavu ili sličnom aktu. Često se kao izvor pozitivnog prava koristi i sudska praksa (američki sudovi). Iako je riječ o sekularnim državama i neovisnim sudovima ne može se izbjeći i uticaj vjere, često samo u formalnom smislu (zakletvom nad Biblijom da će svjedok govoriti istinu). Ovdje ne treba zaboraviti ni šerijatsko pravo sada korišćeno i u praksama lokalnih sudova i zajednica i na Zapadu, kao jedno od najsavršenijih pozitivnih pravnih propisa.

Zločin i kolektivitet

Ono što mnoge zbunjuje kada je riječ o kolektivnim zločinima i kolektivnoj odgovornosti i čega se opravdano treba bojati, jeste eventualno pripisivanje odgovornosti za zločin jednom cijelom narodu ili naciji. Ovdje dolazimo do miješanja “baba i žaba”. Naravno da se ne može govoriti o takvom vidu istorijske i kolektivne odgovornosti – odgovornosti koja bi bila tumačena atributom zločinacke nacije ili genocidnog naroda! U praksi takvih pokušaja danas ima i manifestuju se kao: anti-semitizam, pripisivanje “prirodne genocidnosti” srpskom narodu i rasprostranjena “islamofobija”.

Pravno procesuiranje grupa i pojedinaca, npr. sljedbenika Musolinijevog fašizma u Italiji, pripadnika nacional-socijalizma u Hitlerovoj Njemackoj, suđenje u Nirnbergu i uništenje “Treceg Rajha”, nije ništa drugo nego manifestacija ljudskog i univerzalnog principa o nepostojanje “genocidnih naroda”! Upravo je ovakav vid brige cijele svijetske zajednice omogućio “denacizaciju” i prosperitet njemačkog naroda.

Sada, na ovom stepenu razmišljanja dolazimo do tačke na kojoj se lomi duhovna i etička, u najdubljem civilizacijskom smislu te riječi, jačina Srpskog, Hrvatskog ili Bošnjackog naroda. Tu je, dakle, odgovornost pojedinca i pripadajićih kolektiviteta na povijesnom ispitu. Hrvati su svoju moralnu dekadencu već jednom proživjeli i sada su, nakon svih suđenja i osuda, to treba glasno priznati, na ozbiljnom putu da pokažu kako se “deustašizacijom” kao narod može biti uspravan u modernom i civiliziranom svijetu. Proces je započeo još izborom Stipe Mesića za Predsjedika Hrvatske početkom ovog stoljeća.

Šta je sa Srbijom i srpskim narodom? Danas, sedam decenija nakon prvih četničkih klanja još uvijek srpski narod nije smogao snage da se opere od kolektivne odgovornosti za zločine dijela svoga naroda. Čak, šta više, to nečinjenje dovelo je do kolektivnog zločina fašistoidnih dijelova srpskog naroda i ispoljavanja njegovog genocidnog karaktera. Krajnji rezultat je genocid u Srebrenici u julu ’95. Godinama je taj proces sagledavanja vlastite odgovornosti samo u pokušaju. Na žalost, ozbiljniji rezultati po pitanju “denacizacije” (dečetnizacije) se naziru više kao mimikrija, nego ozbiljna namjera. Kolektivna odgovornost ni jednog cijelog naroda, pa ni Srba nije u činjenju zločina – odgovornost je u ozbiljnoj kolektivnoj namjeri njegovog sprečavanja! To je ono što mora da čini duhovnu kičmu svakog naroda na Balkanu.

Deideologizirani građanin

Bošnjaci se, sudeći prema vrlo agilnim pokušajima tradicionalnih vjerskih (IVZ) i novih intelektualnih (BANU) institucija i dalje nastoje “nacionalizirati”!? Ideja u staroj izbornoj krilatici: “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”, aktuelnija je danas nego ikada.

Naravno da se svaki Bošnjak i svaki musliman ovdje treba i mora da osjeća odgovornim – i individualno i kolektivno. To je način da se potvrdi građanska (individualna) i nacionalna (kolektivna) svijest. Demonstriranje te vrste odgovornosti je ujedno i ukidanje tumača i posrednika kojima je svrha reprezentiranje nacionalne i političke zrelosti naroda. U bliskoj povijesti je to bila JMO, zatim KPJ, pa KP BiH (koji su to bili i za sve ostale narode) i danas SDA, ili neka druga politicka partija, IVZ ili BANU…

Niko nema tapiju, ni jedna organizacija, na bilo čiju individualnu ili nacionalnu svijest. Preuzimanje te zadaće u ime nacije je, zapravo, negiranje same nacije kao političkog kolektiviteta. Politička odgovornost za zajednicu je danas moguća samo kao odgovornost slobodnog deideologiziranog građanina. Sve ostalo je zloupotreba naših kolektiviteta. Zajednica je ono sto je povijesno valorizirano i o čemu se ljudi dogovore u uređenom demokratskom maniru, a ne ono sto im se autoritativno nameće. Posebno mjesto u toj našoj individualnoj i kolektivnoj odgovornosti je odgovornosti pream državi Bosni i Hercegovini i njenom narodu, pa ma šta mi pod tim podrazumijevali.

Dakle, u moralnom, u povijesnom i etičkom smislu, kolektivna odgovornost je nama data kao prirodno ili božije pravo, a individualna odgovornost nas sleduje i pravno i etički. Poštivanje ovih prava zavisi od svijesti i savjesti svakog čovjeka!

Pročitaj cijeli članak »

Tihi ljidi

Mirnoća ljudi u Bosni i pasivan odnos prema zbivanjima u Evropi i Svijetu, isto važi i za cijeli bivši jugo-prostor, determinirana je, mišljenja sam, bazičnom socijalnom sigurnošću i uobičajenim odnosom prema vlastitoj svojini i materijalnom porodičnom naslijeđu.

Mlad čovjek na Zapadu nema sigurnost nasljeđa porodičnog doma, jer, u većini slučajeva niti njegova porodica ima dom… Životne takse su tako uređene da “kreditni odnosi” uvijek drže u poniženom i potlačenom položaju pojedinca – u najmu – bilo da je riječ o radniku ili intelektualcu.

Govor je o tome da je napuštanjem modela socijaldemokratskog kapitalizma i ulaskom u korporativni kapitalizam, razvijeni Zapad doveo u kmetski  odnos većinu svog stanovništva. U SAD-e se taj proces desio napuštanjem liberalnog kapitalizma i inače rigidnog ekonomskog odnosa, i navodnim pokušajem “socijalizacije” osnovnih ljudskih potreba.

Promjene koje su tumačene potrebom globalizacije i harmonizacije društvenih kretanja pretvorile su se u korporativno upravljanje Svijetom – u globalnu diktaturu ekonomije i profita. Ovim je ideja isključivo ekonomskog tumačenja povijesti, mišljenja sam, došla do svog praktičnog kraja.

Pitanje je gdje je tu individuum? Umjesto kuke i motike, čekica i srpa, danas imamo kompjutere. Snaga svjesnog i odgovornog pojedinca često se pokaže važna u otkrivanju tog nepodnošljivog odnosa. A onda, još uvijek povijesno važi, da – “Teorija postaje silom kad ovlada masom!”

z.b.

Pročitaj cijeli članak »