U povodu hapšenja generala Jovana Divjaka
DAN KADA SU SAHRANJIVANE ILUZIJE
Čudno je kako lako lapi pamćenje, a time i istina o određenim povijesnim dogadjaima. Zaista je to dobro zapisao čuveni hroničar bosanskih dogadjanja Mula Mustafa Bašeskija (1731. – 1809.): “Što se pamti nestaje; što je zapisano ostaje.”
Danas, nakon toliko godina od završetka rata i tzv. “Dejtonskog sporazuma”, jos uvijek su prisutne dvojbe u istoriografiji, kao i u domaćoj i medjunarodnoj politici, o tumačenju karaktera ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Sve ovo se koristi za dnevnopolitička nadigravanja i učvršćivanje političkih pozicija nacionalnih oligarhija. U svemu se zaboravlja surova istina da povjest ne trpi voluntarističke intervencije. Istorija se, poznato je, ponavlja ili kao farsa ili kao tragedija. Povjesne laži se vraćaju kao bumerang onome ko ih posije, a računi se poslije plaćaju krvlju! Prije svega, krvlju vlastitog naroda.
Istorija se na Balkanu uvijek vraćala da ispravi laži i uvijek kao tragedija. Mozda je to lažno prikazivanje zadnjih ratova na Balkanu i osnovni razlog sto Bosna i Hercegovina ni do danas nije postala funkcionalna zajednica. Zemlja u srcu Evrope u kojoj je prije rata zivjelo blizu 4,5 miliona stanovnika razvrstanih u tri nacionalna segmenta, ali koji su voljom povjesnih okolnosti “dizajnirali” zemlju kao što je priroda dizajnirala leopardovu kožu… Najbrojniji su bili bosanski Muslimani, zatim Srbi i potom Hrvati. Stanovnisšvo je bilo tako izmješano, da su bili rijetki gradovi ili regije u kojima je neko od ova tri naroda imao apsolutnu većinu.Ta izmješanost je bila duboka; krvno, kulturno i duhovno, tako da se moglo govoriti o “bosanskom duhovnom prostoru”, kao onom univerzalnom i jedinstvenom u ljudskoj istoriji uopšte. Otuda je i svaka ideja podjele zemlje po nacionalnom sastavu izgledala suluda. No, budućnost će pokazati da i sulude ideje silom mogu biti realizirane…
Pjesnik o ratu
Abdulah Sidran, svjetski poznati scenarista i moguće najveći živi pjesnik u Bošnjaka zapisao je svojevremeno o atmosferi koja je vladala skoro u svakom gradiću u Bosni prije rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bolje rečeno, prije početka ubijanja bosanskog muslimanskog naroda, jer je o tom narodu uglavnom bila riječ:
“… Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. … Mi smo, velika većina, govorili, kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi! A, dogodilo se. … Krajem 1991. godine, a s početkom 1992. godine, svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima…”, veli Sidran.
I zaista, velika većina bosanaca nije vjerovala da ce doći do rata. Posebno naivni su bili Muslimani u Bosni i Hercegovini. Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvodjenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti.
April 6. ’92.
U grupi od nekoliko hiljada radnika tuzlanskog bazena – koksaraša, sodara, rudara, koji su došli da protestuju protiv nasilja u BiH, tog 6. aprila ’92., ili dan kasnije, bio sam i ja, naivno tražeći mir. Naši autobusi su stajali blizu zgrade Parlamenta BiH. Pucnjevi su odjekivali izmedju zgrada… Sve je izgledalo tako nadrealno, posebno ideja za traženjem mira!?
Radnici i rudari su instiktivno izlazili iz autobusa i formirali “ešalone”. Izgledalo je kao da to rudari rade iz navike… Kao da su na nekoj svečanoj smotri, na nekom svom rudarskom socijalističkom prazniku. S obliznjeg hotela Holiday Inn dolazili su pucnji… Rominjala je sitna kiša… Atmosfera je izgledala nestvarnom… Narod je okolo izgledao zbunjen i preplašen… Čas je bježao, čas se skupljao u manjim grupama na platou ispred Parlamenta. Odjednom, isprva tiho i sablasno, a odmah potom gromko, prolomila se pjesma čiji mi eho jos zvoni u glavi:- “…mi rudari, ne pijemo vina, samo dima iz rudarskih mina!”
Rudari zbijeni u ešalone su u jurišu krenuli ka hotelu “Holiday Inn”. U rukama su imali samo rudarske zastave, zastave sindikalnih organizacija, naravno i zastave Bosne i Hercegovine. Neki, čak, i slike davno preminulog predsjednika Tita. Pripadnici specijalne državne policije, ” Vikićevci”, nazvani po njihovom zapovjedniku, poznatom sportisti i majstoru borilačkih vještina, najbolje su se snašli u toj situaciji. Uskočili su u masu, probili se do najviših spratova hotela i ubrzo su se pojavili sa zarobljenim ljudima. Pronijela se vijest da su to bili pripadnici militarnih srpskih nacionalista. Pucanje je utihnulo… Odjednom mi je sve bilo jasno. Počela je teska budućnost…
Povratak kući
Poslije, u sali Skupštine srešću kolegu Manojla Tomića, novinara “Oslbođena”, koji je sav usplahiren, umjesto pozdrava uskliknuo: “Kako ćete u Tuzlu!?” Vjerovatno aludirajući na činjenicu da su četnici i tzv. srpska vojska već bili raspoređeni na svim prilazima Sarajevu. Neki ljudi, aktuelni političari i članovi Parlamenta BiH, obavješteni smo, nastojali su ostvariti kontakt sa vojnim zapovjednicima tadašnje JNA, i omogućiti u smislu slobodnog prolaska naših autobusa za Tuzlu.
Istog dana, predveče, čulo se da bi mogli imati bezbijedan povratak. Uskoro su autobusi počeli da mile uz Kobilju glavu, napustali smo sarajevsku kotlinu, koja će ubrzo postati kotlina smrti… Radio u autobusu je javljao o mogućem priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od većine evropskih drzava kao i od SAD-a… Bože, mislio sam,kakve li misli prolaze kroz glave ovih ljudi koji ćuteći sjede sa mnom u autobusu? Rat je bio neizbježan. Tog dana sam na povratku kući osjetio da sam ostario. Znao sam da ljudi stradaju u borbi za bolju budućnost. Pitao sam se kakva će biti ovo borba!? Sada znam, bosanska budućnost je daleko ispod onoga za šta se ginulo. Ponovo se pokazuje das u ideje slobode uvijek svjetlije od realizirane stvarnosti. Ovo je za mene bio dan kada sam sahranjivao moje iluzije… Sta danas!?
….
P.S.
Ubrzo ću saznati da je generala JNA, izvjesni Jovan Divjak, postao jedan od komandanata odbrane Bosne i Hercegovine, što je nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu davalo snažnu podršku u ideji naše borbe, ideji borbe protiv fašizma i velikosrpske agresije…
Jovan Divjak je bio za nas onaj element u srpskom nacionalnom biću koji nam nikada nije dao da zaboravimo da je srpski nacionalizam i šovinizam samo bolest koja je zahvatila jedan dio tog naroda… Da u srpskom narodu uglavnom žive ljudi kao Jovan Divjak. Ponekad ne tako hrabri kao on, ali dok god postoje takvi junaci humanizam ima šansu, mi imamo šansu i Bosna i Hercegovina ima budućnost. Dobro bi bilo za nas sve da nas general što prije dođe u svoju Bosnu i Hercegovinu.
