Objavljeno u Poezija Februar 25, 2012 | Napiši komentar »
Univerzum
Čovjek
bude na Zemlji
onoliko koliko je zapisano.
Kao kiša bude,
i svaka njena kap, poslije orkanskih bura
pridruže se svojoj riječnoj matici.
S vremenom
sve nađe svoj mir
u dubokim vodama pripadajućeg mu okeana.
Sve na Zemlji stignu bure
i oluje datog mu vremena. I čovjek se u smiraju
s vremenom pretvara u prah i paru. Ne nestaje!
Vraća se iskonu
i onome što je uvijek bio – dio Univerzuma.
I bude kako je suđeno.
Objavljeno u Poezija Februar 25, 2012 | Napiši komentar »
U noći
U mračnom trenutku ovog nestajanja,
istrgnut iz korijena svoga postojanja,
tražim samo bogdu starog uživanja.
Od vremena otimam sve obične stvari:
smijeh, piće i igre, sve što prije marih.
Golicavi mirisi i drhtaj prve ljubavi.
Daleki uzdah i nemir, u tijelu samo grč:
nekad je bilo društvo čaše, vino i vrč.
A noćas? Hladna soba i tjelo željno sna.
z.b.
Objavljeno u Poezija Februar 23, 2012 | Napiši komentar »
Patina
Napisani stihovi kada budu knjiga,
i radost i tuga, latice mog cvijeta,
u srcima drugih postanu intriga,
stasat ću u društvo živijeh poeta.
Osjećaj i razum, ljubav i sva briga,
budit će se čitanjem usnulog svijeta,
ugasnulog srca vrlog pisca knjiga,
u dušama mirisnim čitača soneta.
Kad patina pokrije k'o vulkana lava,
skripta kada budu moja vječna slika,
običnog čovjeka tad će stići slava.
I mene, smrtnika, vama bliskog lika,
stići će priznanje jednog besmrtnika,
da živim u društvu mrtvijeh pjesnika.
z.b.
Objavljeno u Poezija Februar 22, 2012 | Napiši komentar »
Déjà vu
(Hej, Patrice Emery Lumumba!)
Izgubljen u zamkama kvazi-slobode,
čovjek na Zapadu lahko postane krpa.
Riječi kao: napredak, civilizacijski iskoraci i
moderno vrijeme – izgube značenje.
Danas tuhinjavo vrijeme u Torontu.
Neki nemiri ispred stranog konzulata.
Ne mogu još da skontam o čemu se radi,
kakve su vrste demonstracije?
Déjà vu.
Protestori demonstriraju demokratiju.
Policija demonstrira silu.
Crni su protestori.
Vidim i djecu u naručju majki.
Crni su konji pod policajcima,
crna odjela i crne batine.
Masa crnih protestora uzmiče ispred kopita
crnih konjanika.
Crna slika zapadne demokratije.
Déjà vu.
Reporter kaže da protestuju Kongoanci.
Ponovo nekom narodu u svijetu
predsjednika biraju Amerikanci.
Oni,
koji imaju argument sile,
jači su od drugih koji imaju silu argumenata.
Pravo na život je uvijek u pravu jačeg.
Pravo na borbu je prirodno pravo tlačenog.
Danas,
protestori protestiraju za sve potlačene.
Američke zastave na ulici leže… spaljene.
“Dvije”,
kaže policajka u mikrofon gradske televizije.
Tolika je cijena osvete koju plaća državna i
korporativna kapitalistička elita Zapada.
Sutra ćemo brojati mrtve u nekom dijelu Afrike.
Déjà vu.
z.b.
Objavljeno u Poezija Februar 20, 2012 | Napiši komentar »
Komandir “X”
Danas u najmu čuvar tuđeg imanja,
zaboravljen od mnogih za koje se borio,
bez mržnje i bez nekog interesovanja,
priča o ljudima i zemlji za koju je gorio.
On, čovjek, kome nije sve oduzeto,
pominje ponos, smijeh i srce veliko,
govori: “Prokleto je sve što je oteto!
Niko me, veli, ne gleda poprijeko.”
Bez straha, bez kajanja i nekog grijeha,
opire se surovosti poratnog života.
“Ovim što je moje, sa ovo moga smijeha,
biti na svome i u svome, to je ljepota.”
I još mi veli:“Sloboda je ideal brate.
Bogati veličaju mrtve i slavna vremena.
Siromašni dobiju život u kome se pate,
bitka za dostojanstvo je već izgubljena.”
“Psi rata,” reče s gađenjem i mimikom
“imaju prošlost, obraz i dušu ukaljanu…”
Zapali cigaru onom zdravom rukom,
otpuhnu dim i samo pljunu u prašinu.
Objavljeno u Poezija Februar 19, 2012 | Napiši komentar »
Zvijezde
U
stvarnom životu,
nužno se pojavi vrijeme
kada se čovjek mora kretati
oslanjajući se na osjećanja i
odraz svijeta u ogledalu.
Istina,
kao ljudska vodilja,
prestaje onog časa
kada je počnemo,
naivno,
tražiti u njenom odsjaju.
Nesigurni,
strahom opsjednuti,
uzdamo se pogrešno u sjene,
strašeći se da ćemo se izgubiti
krenemo li hrabro ka istini
gledajući srcem u zvijezde.
z.b.
Objavljeno u Kratke price Februar 13, 2012 | Napiši komentar »
Uz 14. februar
Dan sv.Valentina
Izmjenjujući čestitke, cvijeće i slatkiše 14. Februara, amerikanci slave dan ljubavi i prijateljstva. Ipak, izvorno je riječ o starom grčkom ili romanskom prazniku slavljenja vučice koja je dojila Romula i Rema, osnivače Rima. „Praznik vučice“ je u to antičko doba padao između 13. i 15. Februara.
Kao i mnogi drugi praznici i ovaj je dobio hrišćanski sjaj i pomjeren za 14. Februar. Tadašnji rimski car je, kazuje predanje, zabranio ženidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu želju za ostankom kod kuće umjesto odlazak u rat. U to doba živio je i svećenik Valentin. Svećenstvo je moralo poštovati odluku, no Valentin je ipak ostao dosljedan i potajno vjenčavao vojnike koji su se htjeli ženiti.
Careva ruka ga je naravno sustigla, strpavši ga u tamnicu. Na dan 14. veljače Valentinu su po carevoj kazni odrubili glavu. Nedugo nakon smrti, narod je Valentina proglasio svecem pa tako danas i mi u modernom vremenu slavimo Valentinovo – Dan zaljubljenih, sveti dan slavnog kršćanskog smrtnika imenom Valentin.
Postoje i tumačenja po kojima su romantične asocijacije na Valentinovo odraz srednjevjekovnog vjerovanja da ptice nalaze i odabiraju svoje parove upravo na dan 14. februar. Bilježe se običaji da su u srednjem vijeku ljubavnici citirali stihove ili govorili prozu jedno drugome u čast tog dana.
Danas, kao što rekoh, amerikanci čestitkama, poklonima i poljupcima obilježavaju Dan sv. Valentina. Ovaj običaj je sve više prihvaćen i u Evropi, pa tako i na Balkanu, pri čemu je ideja ljubavi zadržala svoju univerzalnu vrijednost.
z.b.
Objavljeno u Clanci i eseji Februar 13, 2012 | Napiši komentar »
Nesanica
NJEŽAN RAZGOVOR S PROŠLOŠĆU
Neke slike mi dolazile… I neke misli… Slike iz djetinjstva…
I poslije. Sjećam se kada je ubijen predsjednik Kenedi ‘63.
Sjećam se sahrane. Imao sam 6 godina. I gdje sam bio dobro pamtim.
I sve što sam o tome mislio tada.
U ovom polusnu kao da sam gledao na filmu moj prošli život…
I sjećao sam se kada sam išao da se upišem u prvi razred škole.
Bio sam sam, i sve sam znao sam. I datum rođenja i sve ono što pitaju.
Ali nisam imao rodni list. Nisu me upisali. Bilo me stid. I znam da sam plakao.
Morao sam ići ponovo na upis. Sada se ne sjećam jesam li išao sam.
Čini mi se da je moj drug bio sa mnom. Srbin, sada je to kao bitno.
Uvijek mi bilo nešto neprijatno, o tome se nije pričalo javno…
Zašto je amidža bio u ustašama?
Opet, bilo mi drago što zbog toga nije bio u zatvoru.
Nije bio zločinac!
…..
I kad sam bio osmi razred, učili iz geografije narode u Jugoslaviji.
Učila nas profesorica geografije.Bilo je to 1971. godine.
Teško vrijeme… Vuneno…
Učenici nisu znali nabrojati nacije u Jugoslaviji. Bio sam odličan učenik. I ja znao, skoro!?
Ubrojio i Muslimane, a ona nije dala…Profesorica. Nije znala ili nije priznavala. Ne znam…
Bilo mi krivo. Krivo što me napravila neznalicom i, još više, što nije priznavala.
Imao sam dovoljno ponosa i dovoljno godina da bih to osjetio.
Nikad je nisam poštovao poslije toga…
…..
Kod nastavnice srpsko-hrvatskog jezika…
Mlada nastavnica… Došla iz Srbije…
Bila mi razredni stariješina.
Govorili o Lazi Lazareviću. O njegovoj priči “Prvi put s ocem na jutrenje”…
Lijepa priča. Ali u nama, muslimanskoj djeci, izazivala stid?
Bar u meni. Stid što nam nana klanja,
što idemo u mekteb, što nam je mati mama, a otac babo…
O tome ništa nije bilo u našim knjigama… A meni sve to bilo moje…
Ako bih zvao tata, bio bih neko drugi…
Neka djeca su u školi se drukčije ponašala…
Možda je njima to bilo normalno…
…..
I onda, odlučim da što više čitam, a i prije sam puno čitao.
I sve sam čitao. I poslije, učili Đuru Jakšića. Dobar pjesnik.
Rodoljub i sirotinja, pa mi bio drag. Učili njegove pjesme…
Posebno pjesmu “Otadžbina”.
I jedan stih kaže, a znam pjesmu i sada napamet,
“otadžbina je ovo Srbina”.
I ja reagovao… Rek'o: “Nije…
Ovo je Bosna, otadžbina sviju nas”. Nije razredna ništa rekla.
Na kraju godine jedini sam ja, čini mi se,
imao odličnu ocjenu iz našeg jezika.
Uvijek sam je poštovao… Moju razrednicu.
Poslije je rodila djete… Otac bio mještanin.
Kao ono, ugledan čovjek, Srbin.
Nije se oženio mojom nastavnicom…
….
Sve ovo izaziva izuzetne emocije u meni…
Sve mi je doslo u misao tog majskog dana.
Časovi ranog predvecerja.
Jedan od onih trenutaka u životu kojih se sjećamo do sudnjeg dana.
Rat je počeo! Grmljavina topova!
Možda mi u ovom polusnu, stvarnost koje sam nekako svjestan,
tu davnu jeka i čini tako bliskom? A možda mi san, nesvjesno,
tu prošlost samo čini tako stvarnom?
…Srbi su nas zasuli granatama s Ozrena. Bio sam u Čaršiji.
Nisam bio uplašen. Bio sam samo tužan i razočaran našom sudbinom…
Mnoge komije su dan prije, ili tog jutra, bježeći od ratnog vihora napuštili svoje domove.
Njih dobar broj je završio svoje krertanje upravo u nekom od ozrenskih sela
iz kojih su nekada davno doselili u Čarsiju u potrazi za ljepsim životom.
Ozren je pitoma planina, nastanjen neobičnim ljudima…
Rođen sam na njegovim obroncima…
…..
Sestra mog jarana Milenka je istrčala iz kuće i plakala.
To veče sam noćio u njihovoj kući. Ne znam zašto, ali sjetio sam se mog amidže…
Dobro uvijek valja činiti, u ratu pogotovo.
Rekao sam da se saberu svi oni iz komšiluka koji se boje. U kući bilo puno Srba.
Bila moja nastavnica i njen sin. I meni bilo drago što ih mogu zaštititi.
Sutradan su sestra i mama mog jarana, zajedno sa mojom nastavnicom i njenim sinom
i desetak drugih dobrih ljudi napustili svoje kuće i svoji i moju čarsiju.
Nedugo potom, obukao sam vojnu uniformu.
…
O tome često mislim nakon svih ovih godina u emigraciji.
Da li je ovaj moj san, polusan, i njihova stvarnost?
Volio bih da ih sretnem, da pricamo o tome. I ne samo o tome.
O svemu, o životu i smrti!
O snovima i javi! O ljepoti kućnog praga! Ima tog dosta o čemu bi pričali.
Vezano je za vrijeme kad sam imao nadu, motiv i polet.
Vrijeme kada sam znao, mislio, da su oko mene samo dobri ljudi.
Kada sam s njima slavio dok se slavilo, pio dok se pilo i kada sam jeo s njima sa iste sofre.
Treba vjerovati da će mladost koja dolazi saznati da se u Bosni i tako živjelo i radilo.
Vjerovati da će generacije kojie dolaze umjeti bolje.
Bolje znati čuvati ovo malo našeg bosanskog i hercegovačkog prkosa!
Možda mi je sada samo opet teško? Nako, džaba, teško.
Možda je tjeskoba koju osjećam samo strah od znanja prošlosti?
Ili je, pak, znanje ono što nagoni ove moje turobne misli.
Ko zna?
Čovjeku je upisano da vjeruje, da vjeruje u bolje.
z.b.
Objavljeno u Poezija Februar 10, 2012 | Napiši komentar »
Sonata
Kad se jesenje magle dignu vilene,
s kazana kad šljiva kapima krene;
dušu omekša, a tijelo opojem zadoji,
pjesma sevdalinka čaršiju osvoji.
Ponizni glas o bolu i ljubavi zbori,
ljudsku patnju pjesmom govori,
veličajući slast gorkog poroka,
naivno braneći griješnog čovjeka.
Objavljeno u Poezija Februar 8, 2012 | Napiši komentar »
Reminescencije…
1.
Odjednom, vidim sebe budnog
kako zurim pogleda čudnog.
Svečana kolona tiho hodi.
Bijeli konji, lijes i nijemi ljudi.
Da, sahrana je. Rat uzima plijen.
Ko li je, pitam se, ubijen!?
“San je”, čujem svoj glas. “Ako nije,
pjesnik bi ljepše morao da snije!”
2.
Iako se u čaršiji o tome znalo,
Jednostavno, nije se pričalo.
“Nećemo o prošlosti i tabu pitanjima,
ko je bio u ustašama, a ko u četnicima?”
Ali evo, misli mi snene bude uspomene,
Mira duše radi, moraju biti objašnjene.
Zašto je amidža bio u ustašama i,
kakve su susjedi bili u tim vremenima?
Bez iskrenih odgovora na ta pitanja
lahko su moguća povijesna skretanja.
Svako vrijeme traži ljudskosti provjeru.
Život od čovjeka ište istinu, ljubav i vjeru.
3.
Učila nas profesorica geografije.
Učenici nisu znali nabrojati nacije.
Bio sam odličan učenik. I ja znao, skoro!?
Ubrojio i Muslimane, a ona nije dala…
Nije dala, nako – ili nije znala?
Bilo mi krivo.
Krivo što me napravila neznalicom i,
još više, što nije priznavala.
4.
Došla iz Srbije,
mlada nastavnica.
Govorili o piscu. O priči.
“Prvi put s ocem na jutrenje”.
Lijepa i sjetna priča.
U nama,
muslimanskoj djeci, izazivala
stid i podozrenje.
Zašto nam nana klanja?
U mekteb zašto idemo?
“Mamom” i “babom” zovemo?
O tome nije u našim knjigama pisalo.
A meni sve to moje bilo i
mirisom mirisalo.
5.
Učili o dobrom pjesniku…
Rodoljub i sirotinja, pa mi bio drag.
Učili njegove pjesme.
“Otadžbina”.
I jedan stih kaže:
“Otadžbina je ovo Srbina!”.
A nije!
Ovo je samo Bosna!
6.
Eho jeke u ušima.
Sa Ozrena topova grmljavina.
Zašto je strah od smrti u snu tako stvaran?
Tog majskog predvečerja nisam bio uplašen.
Bio sam samo tužan i razočaran našom sudbinom.
Osjećao sam se prevaren.
Mnoge komšije su dan prije, ili tog jutra,
bježeći od ratnog vihora napustili svoje domove.
Ozren je pitoma planina.
“Čovjek je čovjeku čovjek!”
7.
Istu tu veče sam noćio u njihovoj kući.
Dobro uvijek valja činiti, u ratu pogotovo.
U kući ih je bilo puno .
I meni bilo drago što sam tu, mogu ih zaštititi.
Sutradan su sestra i mama mog jarana,
zajedno sa mojom nastavnicom i njenim sinom i
desetak drugih dobrih ljudi napustili svoje kuće,
svoju i moju čarsiju.
Nedugo potom obukao sam uniformu.
8.
Težak je strah od znanja prošlosti.
Kada se neko od njih vrati,
i ako priupita:
- “Komšije,
da li vam je krivo što smo se vratili?”
Odgovorite:
- “Ne, nije nam krivo.
Krivo nam je što ste odlazili!”
