Zijad Burgic

Građanin i politička apstinencija

(Piše: Zijad Burgić)

Danas se često čuju pozivi na opstruiranje glasanja, izlaska na izbore, na odbijanje učestvovanja u popisima i na nepriznavanje već davno prihvaćenih društvenih i političkih normi ponašanja. Motivi za ovakve pozive mogu biti različiti, uglavnom rezultiraju slabljenjem uticaja građana u donošenju važnih političkih odluka. Rezultat građanske pasivizacije se ogleda u drastičnom sužavanju individualnih i zajedničkih sloboda što, u krajnjem, rezultira fašizacijom društvenog i državnog sistema vrijednosti.

Namjera mi je da ovim pisanjem iznesem svoje mišljenje i jednostavno upozorim na kontradiktornost takvih političkih  poziva, posebno u društvima u kojima politička apstinencija teško može biti efikasan metod političke borbe. A takva su uglavnom društva u tranziciji, odnosno, države Zapadnog Balkana.

GRAĐANIN u sociološkom smislu nije imenica, to je STANJE čovjeka u kome on sebe prepoznaje kao ODGOVORNO POLITIČKO BIĆE, u kome on iz političkog stanja “po sebi” i OBJEKTA, prelazi u aktivno političko stanje “za sebe”, znači SUBJEKTA i kreatora politike.

Građanin u građanskom društvu nema pravo na apstinenciju ukoliko to nije politički stav i ukoliko društvo nema mehanizme za prepoznavanje takvog političkog stava.

Biti GRAĐANIN znači posjedovati supstanciju koja daje smisao demokratiji i demokratskim političkim procesima. Apstinirati bez smisla, nije ništa drugo već gubljenje onog svojstva koje čovjeka određuje “po prirodi političkim bićem”.

Danas, svako odsustvo građanske sveukupne političke aktivnosti, od učešća u društvenim i državnim strukturama, od mirnih protesta do štrajkova i društvenih sukoba, uz nužno poštovanje zakona, ustupa mjesto nekoj drugoj supstanci, a koja nije sloboda pojedinca već vladavina elite.

Biti GRAĐANIN, znači preuzeti svoj dio odgovornosti za stanje u ZAJEDNICI. Mjera OPŠTEG NAPRETKA je ostvarena SLOBODA POJEDINCA i njegova  JEDNAKOST i SIGURNOST u društvenoj i političkoj zajednici ma kako se ona zvala.

Read Full Post »

Iz nedavne povijesti

Saradnja hrvatske i bošnjačke dijaspore

Autor: Zijad Burgić

Jedna epizoda iz života naših ljudi u Torontu, u doba ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini,  prilično je nepoznata kanadskoj i bosanskoj javnosti, kao i dobrom dijelu Bošnjaka okupljenih u BIC “Gazi Husrev-beg”. Rije; je o dijalogu koji se odvijao  između jedne grupe Hrvata u Torontu i Bošnjaka iz naseg Džemata.

Dvije iseljeničke grupe s Balkana, Hrvati i Bošnjaci, uvijek su imale tradicionalno dobre odnose u Kanadi. Politika koju su Franjo Tuđman i HDZ Hrvatske i BiH vodili u ratu prema Bosni i Hercegovini, prijetila je da te odnose zauvijek promijeni i da ih pretvori trajno u neprijateljske. Procjenjujući da sukob sa Hrvatima u zemlji ide samo na ruku neprijateljima Bosne i Hrvatske, u Torontu su se počeli odvijati sastanci između hrvatskih i bosanskih iseljenika. Što su borbe Armije BiH i HVO bile žešće to se imalo više razloga za dijalogom.

Pisac ovih redova je svjedok i učesnik takvih razgovora. Sastanci su često vođeni u Stritsvillu, lijepom i starom gradiću zapadno od Toronta, u slastičarnici Redžepa Hubijera, na sjeverozapadnom korneru St. Thomas st. i Quin st. Danas je tu lijepo uređen “Starbucks coffee”. Podrum Redžepove slastičarne je bio lijepo uređen i prigođen za takvu vrstu susreta. Najveći dio sastanaka je, ipak, održana u poznatom hrvatskom restoranu “Croatia Club” u Mississaugi.

-“Kompletna Hrvatska narodna stranka iz Toronta je učestvovala u tim razgovorima, kaže Marijan Munjić, nekada predsjednik te stranke, a danas uspješan biznismen i vlasnika dobrostojeće firme u okolini Toronta.

-“Naša akcija je imala podršku iz Hrvatske, posebno političara koji su ušli u povijest stvaranja hrvatske nezavisnosti, gdje zauzimaju svoja časna mjesta, kao što su: Savka Dapčevic Kučar, Mika Tripalo, Krešimir Dzeba… Vesna Pusić (sadašnja ministrica Hrvatske za vanjske poslove, op.aut.) je, da napomenem, tada bila vrlo perspektivan mlađi kadar HNS. I tada, kao i danas, nije se promijenio politički motiv naših susreta: bez cjelovite Bosne i Hercegovine, nema cjelovite Hrvatske.

Znači, mi smo tada nastupali kao hrvatski nacionalisti, i naši politički interesi nisu bili u suprotnosti sa političkim interesima onih snaga u Bosni koje su bile za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Mislim, das mo svojim političkim akcijama doprinjeli da ne dođe do još tragicnijih sukoba, čak i gorih od tragedije u Ahmićima inicirane iz Zagreba, čime bi žrtve oba naša naroda bile nepotrebno uvećane”, ističe danas Munjić.

Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u februaru ‘94., koji je rezultirao uspostavljanjem zajedničke federacije Hrvata i Bošnjaka, pokazala se sva opravdanost očuvanja dobrih i prijateljskih odnosa dviju zajednica na američkom kontinentu. Vašingtonski sporazum je tada u teškim odnosima u Bosni predstavljao “impresivan podvig” i bio je, kako je od analitičara ocjenjeno, “graciozna diplomatska pirueta”.

Ovaj kratki članak je napisan s namjerom da se ova suradnja ne zaboravi i da zauzme svoje mjesto u povijesti Bošnjaka u Kanadi.

Read Full Post »