“… Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio,
tčuti ono tšto nije tčuo,okusti ono tsto nije otkusio,
bit tami gdji nije bio,
al` uvijek i svagdi,
samo sebe može najti,
ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi,
a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini,
i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človjece,
tako da niesi proklet,
ne tikaj u me.”
- Zapis sa stećka -
*****
Zijad Burgić, rođen 7. januara 1957. u Milinu Selu, opština Lukavac, Bosna i Hercegovina. Puračić, staru podozrensku čaršiju, gdje je završio osnovno obrazovanje, smatra svojim prirodnim prebivalištem. Srednju školu završio u Tuzli, a Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Predratni srednjoškolski profesor, novinar i sindikalni aktivista. Godine rata ga zatiču u Lukavcu i Tuzli.
Godine 1993. dolazi u Kanadu, u Toronto, gdje i sada živi. Pisanjem se nakon skoro 20 godina ćutanja ponovo počeo baviti 2010. Svoje nepisanje autor objašnjava posljedicom unutrašnjeg preživljavanja ratne drame, surovošću življenja izvan domovine i intenzitetom duhovne patnje bliske svakom emigrantu: “Rat je bio strašan šok. Doživio sam ga, prije svega, kao poraz ideje slobode i njeno ustuknuće pred silama mraka. U meni se to saznanje transformisalo u svakodnevno veoma bolno suočavanje vlastitih zabluda i istina. Borba u vlastitom biću je najteža. Moje pisanje je egoistični pokušaj traženja predaha u toj borbi”.
Dragi moj Zijo,
jedan dio mene jako podržava i razumije šta hoćeš da kažeš vezano za zajednički život u predratnom Puračiću ali drugi dio bi te racionalno upitao šta se desilo sa pokojnim djedom Nikolom iz Srpske varoši,zašto je torturu prošao Branko Božanović i Mitar Mrkonjić i zašto Ljubinka Blagojevića niko od starih drugara nije htjeo ni pozdraviti na ulici…I da ne nabrajam.Ako si 93. otišao iz Puračića onda bi sve to morao znati a onda tvoje misli pretočene u tekstove dobijaju potpuno drugu dimenziju.Ja sam prije rata bio klinac i ti me se sigurno ne sjećaš.Možda ti je neko pričao o par klinaca različitih nacionalnosti koji su pred prve višestrnačke izbore organizovano cijepali plakate “nacionalnih” stranaka.Svako je cijepao plakate “svoje” nacije da ne bi bilo pogrešno shvaćeno.Ja sam cijepao srpske i umalo bio prebijen na sam dan izbora od strane Senka Osmanovića koji je vjerovatno morao opravdati negativnu genetsku crtu svojih roditelja.Znam da ćeš to razumiti.Dvadeset godina nakon toga sam jako ponosan na to svoje djelo.Sto puta bih ga ponovio ali rezultati izbora te godine su pokazali da je svo podržavanje koje smo verbalno dobijali na svakom koraku bilo licemjerno jer su svi glasali za “svoje”.Pobijedili su nacionalisti a “moji” su izgubili.Zalud je pokojni Anto ubjeđivao sve da je najvažnije od čega se živi.To su bili moji prvi i poslednji izbori.Kao rezultat sam dobio pušku,otišao od kuće i o tom ružnom dijelu mog života neću pisati.Znam da bi najbolje bilo da smo svi otišli u Kanadu ali nismo svi bili tvoje steće.U Puračiću su polupani nadgrobni spomenici na srpskom groblju a među njima i spomenik moje sestre Jadranke.Ja nisam bio iznenađen tim gestom jer sam se u Republici Srpskoj nagledao toga.Ni u jednom momentu nisam bio ljut na Puračake jer sam znao da je dovoljan jedan Senko da zajebe kompletnu lokalnu zajednicu.I tadase desilo čudo .Toga tada u Srpskoj nije bilo.Neko je naredio,platio i obnovio sve spomenike.Osjećaj zahvalnosti koji sam tada imao je bio nemjerljiv.Ne zbog materijalne strane ,naravno. I još samo nešto pa te neću gnjaviti a moram ti ispričati..Odmah nakon rata su neke žene iz Republike Srpske,moje i naše komšinice,bile na pomenutom groblju kada je na groblje došao uniformisan i naoružan vojnik Armije BiH.Noge su im se oduzele.Pošto ga nisu poznavale on im je prišao,pozdravio i upozorio da je tu da čuva grob moje sestre ali i ostale mrtve.Dobitnik “Zlatnog ljiljana ” pokojni Muhamed Osmičević (ali i njegov brat Mehmed) su u mom srcu i davno prije toga bili dobitnici svega velikog i čestitog što se na ovom svijetu moglo steći i dobiti.Čini li se tebi,dragi moj Zijo,da u mojoj životnoj priči postoje dva Puračića? Jedan volim i poštujem a od drugog sam morao otići.