Feeds:
Članci
Komentari

bajrambarekosum

bajrambarekosum

u mojoj maloj carsiji, puracic kod tuzle, ima jedna brijacnica koju drzi vise od stotinu godina porodica catovic… nekim muhadzerskim sudbinama tu se naselili krajem 19. ili pocetkom 20. stoljeca, velika famelija bila. otvarali kahvane, bravarije, brijacnice.. danas je samo brijacnica ostala u rukama naslednika. bukvalno u rukama jer posao u njoj radi jedan od brace, sinova starog davno umrlog zaima brice. zaimova djeca su nakon oceve smrti preuzela radnju, i pored svojih poslova mijenjali se u radnji, cuvali su tradiciju…

radnja je pored nase dzamije, tako da su oni porodicno vodili brigu o cistoci i miru dzamijske avlije, ponekad radili i kao mutevelije. u radnji smo mi kao djeca, bilo da smo bili iz muslimanskih ili ne muslimanskih porodica, cekajuci na sisanje malo gledali ilmihale, malo preporod, a oni stariji su mogli citati oslobodjenje.. ne sjecam se da je zajim drzo borbu, iako je to bilo uobicajeno u to vrijeme u zanatskim radnjama.

e, tu sam se ja susreo sa “bajram mubarek olsun”, to je nama bilo za grad… a mi smo i dalje za bajram izlazili i posjecivali komsiluk, ljubili amidzama i dajdzama ruke, bez obzira na nasu i njihovu vjeru, mrmljali bajrambarekosum, bajrambarecola i dobijali dvobanku, petobanku ili stoju.

skupljanje čahura

skupljanje čahura

dojahalo ga ko zna kojim vozom
i kojim prugama u toronto
poslije rata.

on nikad nije zivio u realnosti
niti u zvijezdama
vec u nekim svojim dubinama
admiralskim
njemu samo znanim.

sta ce bosnjacima siroti pjesnik
izbjeglica
pijanica
rekose

oni
misle da imaju
mjeru

drugi mu potajno dadose
za okrijepu
znajuci da haram nije u davanju.

allah najbolje zna

djeca Ivana Petroviča

djeca Ivana Petroviča

djeca u haremu
uzmu vatru pa zapale

djeca na ulici
uzmu pistolj pa ukradu

djeca u skoli
uzmu motku pa istuku

djeca na covjeku
uzmu nozic pa rezbare

vrijeme uzme djecu
i djeca odrastu…

proslava oluje je njihova 

rat je opasna pojava, posebno kad umislimo da traje dok oruzje govori, i umislimo da je stao sa mukom haubica.

rat je, koliko god sukob grupa, jos vise sukob u meni. sukob u svakom od nas. racunam da svaki od nas ga dozivljava iskreno.

gledajuci proslavu oluje, kontam, njihova je i do njih je. a onda opet kontam, moze li itko normalan zamisliti da 6. ili 9. kolovoz bude obiljezen kao dan pobjede saveznika u 2. svjetskom ratu!?

lose politicke procjene japanskih politicara imale su za posljedicu stotine hiljada mrtvih. lose politicke procjene srpskih politickih vodja imale su za posljedicu egzodus oko 200 hiljada, svaka brojka je velika, hrvatskih gradjana, istina srpske nacionalnosti…

mislim da ce se u buduce dan pobjede u hrvatskoj ipak obiljezavati nekim prigodnijim datumom u povijesti hrvatske drzave i time poprimiti dostojanstvo i znacaj koji zavrijedjuje.

thompson je samo folklor, i to tako treba gledati. dok je korida bice i thompsona.

mit o sizifu

mit o sizifu

zivot i ja
stalno u
borbenom
stavu
borimo se
krvnicki
nas dvojica
iako znamo
da niko
nece pobijediti.
borba je
ono
sto nam daje
smisao.

assembly

assembly

sastase se na jednom mjestu
saglasise se u jednom,
neki nevoljko,
da je pravo samo skup pravnih normi
uivicenih u zakon.

poslije vecere i malo vina
divljaci u skupim odijelima
slozise se
prebiruci po hrpi kostiju
neki nevoljko,
da ljudske kosti
makar i djecije
nemaju
posebnu nutricionisticku vrijednost

algoritam

nakon
rodjenja
zivot
se
odvija
u
algoritmu
kondicionala
u
kome
je
samo
smrt
izvijesna

uspavanka

uspavanka

na uho, tiho pjevana
nasoj djeci
koja ce postati obicni ljudi
naucnici
ubice.

uspavanka
istini
koju idealiziramo

budilica lazi
koja nas uvijek iznenadi.

rascereceni izmedju dvije zablude
slusamo zveckanje satare o panj
okruzeni prirodom i njenim trajanjem.

/z.burgic/

zlocin i kazna

zlocin i kazna

raskoljnikov
nakon sto je ubio babusku,
za sta je imao
na neki njegov nacin
sazreo motiv,
neplanirano ubije i
drugu osobu.

u njemu se javi neizdrzljiv osjecaj
tjeskobe.
dostojevski maestralno pokazuje
da je zlocin tek onda potvrdjen
ako iza njega stoji iskreno kajanje.

sudeci prema masovnim grobnicama
i kako se zlocinci odnose
prema u ratu pocinjenim zlocinima
nema kajanja.

gdje nema kajanja,
nema ni pokajanja, ali nema ni oprosta.

/z.burgic/

Rehabilitacija do piška

Od sada će se vrijeme na Balkanu računati kao vrijeme prije i poslije rehabilitacija.

Da vam svima objasnim: onaj Draža iz Srbije je mrtav, rokno ga valjda Krcun.

Kako možeš mrtvaca rehabilitovati!? to je baš glupo, nelogično i smiješno.

Ovaj rehabilitovani, to je “drugi Draža”, vjerovatno onaj iz Vukovara.

Onaj što je klao na Poljoprivrednom dobru na Ovčari. Jest da ga niko nikad nije vidio, ali Srbi i ta njihova vlast, taj sud valjda jesu. Pametni su ti ljudi, znaju šta rade.

Samo, imamo i mi pravo da sumnjamo da mozda lažu, možda nije ozdravio.

Nikome ga još nisu pokazali.

Ipak, ja sam za to da vjerujemo tom sudu. Kontam, nek’ poslije rehabilituju i onog iz Srebrenice, njemu je rehabilitacija baš potrebna, čovjek je je hronični ubica.

I onog sa Kosova da rehabilituju!!!

Ali, ko zna koliko kod njih ima, tih Draža, kontam da je toga tamo toliko da bi te rehabilitacije, taj posao oko rehabilitovanja Draža u Srbiji trebalo da bude sve do piška! Možda taj posao prepustiti sindikatima!?

U Titin vakat je naš sindikat slao hronične alkoholičare na rehabilitaciju u Jakeš i Kovin.

Rehabilitacija onda je kao i rehabilitacija danas. Bilo bi dobro da se krene sa masovnijim rehabilitacijama, jebiga, hronična je to oboljenje u Srbiji i valja pomoći ljudima.

 
/z.burgic/

nonsense

 nonsense
oni su ubijali
planirano
rafalnom paljbom
i masovno
mi smo uzvracali
nasumice
pojedinacnom vatrom
tako smo
kad smo ubijali
cinili to naivno i
slucajno
oni su ubijali
da pobijede
mi smo
samo da ne izgubimo
nasi zlocini
imaju human razlog
njihovi zlocini su genocidni.

Autobiografija

Autobiografija
Kada ukrotim košmarnu misao,
kad ona riječ postane i
nadje put do tvoga srca,
ono što čuješ u svom umu
zveket je otpale halke
sa lanca sužnja!?
/z.burgic/

Kalendar

Kalendar

Gaja Julija da nije bilo,
imperatora starog Rima,
vrijeme bi se drugačije mjerilo,
rođendane bi slavili drugoga dana,
a godina bi bila za mjesec manja.

Octavijana Augusta bilježi vrijeme
kao jednog od objesnijih vladara,
kalendar i njemu bio tijesan,
a on, tiranin bijesan,
svoje ime u njega uštima,
učini godinu dužom
tako da dvanaest mjeseci ima.

Istočnjački majstor za vrijeme
posebno umom obdaren
iz Perzije je bio nauku volio
ljudsku prolaznost lunom mjerio.

Mudrošću vođen
kalendarom se naučno bavio
u sve što je radio dušu je ugradio
rubaije mnoge napisao
bukete mirisnih ruža u njih utkao.
Omar Hajam zvao se taj mudrac
veliki naučnik i pisac.

Godine se smijenjuju u savršenom redu.
Gospodar Vremena kazuje svoj sraz.
Laže trgovac kad u ovom kobnom neredu
sa Wall Streeta harlauče i Svijetu viče:
“Ide Nova Godina i s njom Djeda Mraz!”

/z.burgic/

 

 

Vel-Jevmil-Ahiri*

Vel-Jevmil-Ahiri*


Kad

život stane u miris
uspomena
i dašak vjetra proljeća
što odnosi
dužinu puta
datog nam vremena,
to
glas nam meleka
vijest donosi.

Čovjek
tad
jak bude
i vjeru smogne,
prkosnom snagom da stane
smjelo,
i da se
prije zadnjeg pada
uzdigne
za
ovozemaljsko
poslednje
djelo.

Tada
smjeran
ne osjeća
nikakav strah
i mirno stoji
pred onima
koji mu sude
– čovjeku je iz praha,
sudjeno u prah –
štujući
Onog koji ima mjeru
za ljude.

Vjerujem u Sudnji dan*

/z. burgić/

Obljetnice

Obljetnice 

Kada strahovi
sputaju kretnju
vlastita skromnost
prestaje biti vrlina.

Izazvani teškim životom
grozničavo tražimo odgovore
shvatajuci da suzdržanost
prestaje biti povlastica.

Nauk o sebi
veoma rijetko raspoznajemo
samo umom.

S vremenom, iskustvom
vlastitog duha otkrivamo istinu.

Luciferov kalendar
vrijeme mijeri brojem mrtvih
u obljetnicama
veličanih
plastičnim makovima na reverima živih.


/z.burgic/

Branko Ćopić

Pomen velikom piscu

 

Branko Ćopić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika, rodjen je u selu Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915. Djela su mu prevođena albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr.

Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984.

Danas je punih 30 godina proslo od odlaska na ljepsi svjet naseg Branka, a ja ne znam o njemu nista ljepse kazati no sto bi on rekao o nama. Stoga mu upucujem iste rijeci koje je on uputio svom ratnom drugu Ziji Dizdarevicu…

DRAGI MOJ BRANKO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio.

Pišem, dragi moj Branko, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svojih junaka. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koje si ti vidio? Ili braća onih koji su odveli Ziju, kojima je otišao Goran? Jesu li to tamne Kikićeve ubice?

Kako li sam nekada, dječački, lirski zanesen, plakao nad tvojom Herojevom majkom, tugovao nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljao ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim i pišem o tebi, o bašti sljezove boje, žurim da ispričam bajku o covjeku. Ta naša bašta, njeno su nam sjeme u srca posijali još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Rušio se na nju oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome ti, Branko, šapućem i pišem. Ti najbolje znaš da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi.

Na žalost, vidim i mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da ti sad pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Branko.. Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Odmaraj dragi druže moj.

O čučanju

O čučanju

 

Nego, u zadnje vrijeme mislim o jednom fenomenu koji se gotovo izgubio iz jednog od oblika bosanskog društva, o fenomenu –  čučanja! Sjećate se, rijetka je avlija bosanska bila bez zahoda, uglavnom smo u nuždi svi čučali i čučeći – pravili sranje. Čučali smo na igralištu i tako navijali, a ustajali smo samo na dobru akciju.

Čučali su seljaci pred seoskom magazom čekajući na svoj red za sjeme ili neku drugu potrepštinu za svoje poljske radove. Sjećam se i čučanja ljudi na pijacama, ispred prodavnica su ljudi pili pive čučeći; odmaralo se čučeći. Danas slabo ko čuči! Klečanje je zamjenilo tradicionalno čučanje bosanskog čeljadeta; a to je u osnovi promijenilo moral našeg čovjeka.

Vratimo čučavce u naše živote, da ljudi normalno seru. Vratimo čučavce u vjerske institucije, u škole, fakultete, akademije, u sve kantonalne, etnicetske i federalne institucije. Vratimo čučavce u sve bosanske institucije, otvorimo mogućnost da radnici, seljaci, umjetnici, naučnici i političari bolje seru dje i jeste  mjesto za ljudsku nuždu; a ne po novinama,  portalima i televizijama i posebno ne u državnom parlamentu. Vratimo čučavce u razna novinarska udruženja, udruženja pisaca, u nevladine organizacije – u sve javne prostore.

Izgradimo čučavac kao spomenik na svakom bosanskom trgu slobode! Revolucionarni poklič je danas: “Vrati te nam čučavce!”

 

/z.burgic/

nemuste istine

Nemuste istine

Sofra tanka bila, jeo se sir iz čabra i
hljeb od crnog brašna;
zahlada – sirutka il’ hošaf,

prosta domaća hrana.

Vrijeme crveno bilo,
vlast komunista… Njemačka,
tako nas učili – zemlja velikih nacista!

Mi, djeca često se igrali rata,
dvije su bande bile;

jedna – neprijatelji, švabe i ‘talijani,
i druga, pobjednici – partizani!

Nemušto smo sazrijevali,
učili o Marksu,

Revoluciji i Socijalizmu,
o tome da je filozof “bauka”

Nijemac bio – nisu nas podučavali.

O Informbirou i Staljinu su nas učili;
poslije smo nemušto saznavali
da su radništvu svijeta Gruzijaca

u ruskoj čizmi, u revoluciji i krvi
naivnima prodavali.

O vjeri i religiji, “opijumu za mase”,
Mojsiju, Isusu i Muhamedu,
nemušte istine smo sami otkrivali.

Jer, rekoše:
“Mojsije jevrejin bijaše”,

a ne kazaše da Isus nije bio kršćanin i
da je vjera u čovjeku starija od Muhameda.

/z.burgic/

o romanu…

O romanu…

Elvis Hadžić, „Kao pravi Džeko”

Roman „Kao pravi Džeko” nije ratna priča, ali jeste brutalna priča o posljedicama rata. Glavni junak je trinaestogodišnji dječak Kenan Sudžuka, koji doživljava tešku traumu i gubi dar govora. Da bi razumio ono što je izvan njega i lakše podnio ono što je u njemu, Kenan počinje komunicirati sa svojom okolinom kao i sa samim sobom –– pisanjem. I to „bez dlake na jeziku”. Upravo ovako Kenan pokušava da sačuva teško narušene snove nevinog i naivnog djetinjstva.

Međutim, kako je u njegovoj dječačkoj svijesti tanka nit između traumatične realnosti i adolescentne imaginacije, tako se i njegova trauma produbljuje, pa biva gotovo nemoguće razlučiti gdje svršava realno a gdje počinje imaginarno. Svijet u kojem živi Kenan Sudžuka najednom postaje surovo istinit, inficiran jednim bolesnim socijalnim poretkom i političkim sistemom. Taj svijet je istovremeno nadrealan i bolno autentičan.

I baš kao mali Oskar u Ginter Grasovom „Limenom dobošu” ili djevojčica Ofelija u „Panovom labirintu” Guljerma Del Tora, tako i naš mali Kenan na sebi svojstven način boji svijet u kojem je određen da odraste. Kroz dječiju prizmu nametnuto iskustvo nacionalističke ideologije se sâmo, jednostavno i paradoksalno, odraslom čitaocu ukazuje kao groteska vlastitog življenja. Kenan Sudžuka je metafora za mnogu djecu koja su izrasla traumatizirana, ne samo iz rata u Bosni, već uopšte rata kao društvenog sunovrata.

Mnogo je takve djece koji su već odavno postali ljudi. Ali, kakvi ljudi? Šta od njih očekuje društvo i šta oni traže od društva? U toj metafori odrasli čitaoci će pronaći to malo biće u sebi. Koliko god su djeca mali ljudi, toliko su i odrasli samo starija djeca. Kenan nas podsjeća na to, gleda nas ravno u oči da bi i mi pogledali u sebe.Vrijeme kada se otpor nerazumu čini uzaludan je vrijeme kada iracionalno postaje pokretačka snaga mase. Tada i individua gubi vlastiti identitet prihvatajući identitet gomile koja hrli nikamo. A tamo… tamo ćemo jednom svi prestati pričati… i samo nijemo posmatrati stvarnost koja nas okružuje…

 

Zijad Burgic

Apatrid

Apatrid

Niko ga nije znao
baš kao putnik živio je
stranac
i kao niko umro je sirota
sahranjen je kao svaki
neznanac.

I niko je bio u gomili
istih
što im je kuća kao samica,
dom se rodjenjem stiče
čine ga bliska i draga
lica.

Život karte otvori
na kraju
niko ne razmišlja o sudnjem,
bori se
kako da spasen bude
i usamljenost bira,
a ne ljude.

Niko je u mitu ubio
kiklopa,
u biti: izgubiti ili pobijediti
samo se tiče zemljopisa.

Kada je umro,
sahranu kao niko imao,
kolima lijes dovezen i
viljuškarom istovaren,
bagerom zakopan.
Mezar,
brojem obilježen.

Neznani junak
mitskih vremena;
ubiti, izgubiti ili pobijediti!?
Sve zavisi od zemljopisa.

Ovdje za takve dženaze nema.

/z.burgic/

izvjestaj sa slatine

izvjestaj sa slatine

vruc februar 
u bosni

vrijeme za macije veljace

u tuzli 
narod zboruje

vlast pendreci 
bez reda 

niko se ne pravi
niti lud
niti zbunjen

pretvoreni 
svi 
u mudrace

saznace se 
za 
tri mjeseca

uvijek je bilo 
i ludih 
i zbunjenih

/z.burgic/

o humanosti ili genocidnosti

humano preseljenje je kad napustis svoju kucu 
i kad, 
gdje god da si na dunjaluku, 
pocnes sam 
i stalno, 
i uporno, 
tragati za sobom; 

genocid pocinje tamo gdje ti nisi, 
a trebao si i mogao si biti… 
i tad 
kad ti drugi pocnu kosti traziti, 
jer su ti oni prvi,
bez duse ljudi, tijelo ubili!

a niko od njih ne zna tvoju dusu ?!

/z.burgic/

Dva pucanja

Dva pucanja

Ima jedna pricica, anegdotica, koja zgodno ilustruje nas nesklad u trazenju odgovora na pitanje: “Ko je prvi zapoceo?” Ovdje cu je isptricati, vezana je za ljude koje znam.

U jednom od rijetkih predaha garantiranja sa Banovog brda, ispred nase zgrade zateknem komsiju Fiku, nekadasnjeg igraca “Slobode”, jos uvijek pod adrenalinom od netom prestalog bombardiranja. I dok smo se komsijski ispitivali, ja njega za zdravlje, a on mene za “stanje na ratistu”, ulicom je iz pravca Pecare jedan, nailazio meni drag covjek…

Naravno, ja malo podviknem da me taj covjek cuje, te ga pozdravim i kazem mu da mi je drago da ga vidim… Bio je to moj kolega Gojko, profesor istorije u Upravnoj skoli, gdje sam i sam davno prije kratko vrijeme radio.

Komsija Fiko me gledao zabezeknuto, kao da se pita otkud znam tog covjeka. Onda mi je ispricao sta se desilo dan prije. Kaze da su on i komsije, nakon granatiranja s jednog od cetnickih pololzaja, sjedili u obliznjoj kafani i psovali cetnicima “sve po spisku”… Psovke su zavrsavale tada cestim, vise retorickim pitanjem: “Sto pucaju!? Odjednom se cula recenica: “Pucaju i na njih!” Moj kolega Gojko nije znao da suti, a prije je da se salio… Pokazalo se, neslano!? To je izazvalo bijes vecine prisutnih, a neki su imali volju i da pokazu svoj patriotizam na Gojku. Sve se, ipak, mirno zavrsilo…

Iako sam nalazio neki logicki smisao u toj Gojkovoj recenici, ni tada, a ni danas ne mislim da su ta dva pucanja jednaka. Dapace, razlika je, kako bi Djuro kazao, drasticna!

Na kraju, ne znam sta je sa Gojkom danas, proslo je dosta godina, ali i danas se cesto sjetim upucenog mi njegovog savjeta, izreke: “Narod je gori od svijeta!”

/z.burgic/

Vezirka

Vezirka

Lijepe sećije sa kalufnim jastucima i bijelim vezenim jambezima,
pokrivene ćilimima ili lijepo tkanom ponjavom, nalazile su se u
svakoj našoj kući.

Vezirka bi uvijek poravnila nedje u kraj pijace…
Okolo bi poredala kalufne jastuke, svoju robu i proizvod.

Pravila ih je tako što bi oko već ukalufljene slame oblagala tkaninu od
jutanih vreća. Vreće su imale znakove prijašnje robe, ili adresu pošiljaoca.
Krupna crna ili kafena slova, koja smo mi djeca teško sricali ne navikli na stranu fonetiku.

Vezirka, nepismena, nije marila za slova osim što je pazila da budu okrenuta “s lica”,
dok je vješto radeći čuvalduzom prošivala grubu tkaninu i slamu.

Čitavo to vrijeme, drzala je cigaru u ustima,
otpuhivala oblake dima i otresala pepeo svud okolo.

Bilo je to vrijeme kada je zaista bilo teško videti ženu sa cigarom.
Danas, pak, često se moze čuti u čarsiji da neko opisuje ženu koja puši: “Otočila k'o Vezirka!”

/z.burgic/

Hljeb

Hljeb

 

Šta to radiš nano,
što gledaš u rernu?

– Sine, pečem hljeb.

Pa što ga gledaš?

– E, dijete moje,
bude mi ljepši!

 

/z.burgic/   

Intermeco

Intermeco

U medjuprostoru
životom što pojmimo
i vremenom
datim
koje svojim zovemo,
izmedju grča nastajanja i
trzaja nestajanja,
radost i tugu
posmatramo odvojenim.

Ne uočavamo,
da
upravo su kontrasti
izmedju
akta stvaranja i
fakta razaranja,
esencija
našeg praktičnog i emotivnog,
sveukupnog,
kreativnog uzleta ili pada.

U tom intermecu
gdje je kraj izvjestan,
u kome su
komedija i tragedija
jedno,
raspoznajemo se djelima i
nedjelima,
onome dobru i onome zlu u nama.

Ogrubjeli duhom,
u suzama starca
teško
raspoznajemo
davni dječiji smijeh.
U zanosu
pohotnih ljubavnika iz toplih
postelja
ne osjecamo patnju susjeda i
mirise leševa
naših masovnih zločina.

Zemlja i nebo
imaju jednog gospodara.
Zar nije u svitanju jutra i dužina noći?

Kako bi raspoznali slobodu čovjeka,
snagu riječi i pokreta, bez sile i okova?

U tom intermecu
nastajanja i nestajanja, raspoznajem
jedinog Tebe, u mom si umu bljesk svjetla u
nadolazećem sutonu.

/z.burgić/

“Inkapsulirana tijela”

“Inkapsulirana tijela”

Univerzitetski profesor i knjizevnik Nedzad Ibrahimovic, pise na svojoj facebook-stranici: “Javlja mi moja draga, bivša studentica iz Tešnja kako joj, usprkos svim uloženim naporima, nije bilo omogućeno organizirati promociju moga romana u toj staroj bosanskoj čaršiji. Otprije sam već bio informiran kako se tome skandaloznom činu srčano protive vlasnici tamošnjih javnih prostora: a) direktor biblioteke, izvjesni Esmir Bašić, b) direktor Centra za kulturu, pjesnik i predsjednik Društva pisaca BiH, Amir Brka i, c) kao jedna gromadna konstanta naše, BH literature, bard naše poezije, nažalost, stalno siromašni, Abdulah Sidran.

Zaključujem, kako se, izgleda, ipak, radi o zanimljivoj i intrigantnoj knjizi. I, zaključujem, kako je moj roman prilog uspostavljanju jednoga novog književnog žanra – nazovimo ga: antičaršijski roman! Kako da čovjek ne bude ponosan?!”

…..

Knjigu sam nedavno procitao. Rijec je o ljetos objavljenom romanu “Inkapsulirana tijela”, u kojojn je autor na pomalo autobiografski nacin, jer se mjesto i vrijeme podudaraju sa autorovim zivotom, prikazao zivotopis djecaka odraslog u soc-realistickom okruzenju i potonjeg urbanog intelektualca u tranzitnom periodu danasnjeg kvazi-urbanog socijalnog miljea.

Za razliku od triler-novela, sto je karakteristicno za americke knjige koje se proglasavaju bestselerima, nacin naracije romana “Inkapsulirana tijela” karakterise odredjena intelektualna smirenosti . Naime, kad pomislim da ce prica potaknuta odredjenim dogadjajem poprimiti dinamicniji tok, njen tempo utihne i roman poprimi drukciji i za citaoca nepredvidiv tok.

Roman “Inkapsulirana tijela”, Nedzada Ibrahimovica, o njemu su mnogi vec rekli dosta pohvalnog, treba procitati.

…..

Sto se tice Tesnja, kao i onih koji su se usprotivili promociji romana “Inkapsulirana tijela”, Nedzada Ibrahimovica, podsjetio bih da su u tom gradu mnogo godina prije jednog dobrog pisca sahranili kao psa, a danas su im puna usta njegove poezije. Neka ih, “pojesce oni svoje rijeci”, kao sto su ih vec jednom pojeli svojim odnosom prema Musi Cazimu Caticu.

Ono sto brine mene kao Bosanca i Bosnjaka je cinjenica da je ovakav stav iz Tesnja u osnovi mentaliteta vladajuce struje medju Bosnjacima. I to je taj isti stav koji, po mom dubokom ubjedjenju daje negativne konotacije Bosnjastvu.

Ako ni zbog cega drugog, onda zbog ovakvog pristupa nasih bosnjackih intelektualaca, bosanska i bosnjacka knjizevnost ima izgleda da se svede samo na mektebsku i dzematsku zajednicu kojoj granice cine ograde oko dzamijskih avlija.

/z.burgic/

O Bosanskim nacionalistima

O Bosanskim nacionalistima

Bosanski nacionalisti – pri čemu ovo nema pejorativno značenje – glasni republikanci, nemaju baš razumjevanja za etničke i nacionalne Srbe, Hrvate i Bošnjake u BiH. Odbojan stav prema Srbima je, razumljivo, rezultat velikosrpskih težnji na Bosnu, isto je obrazloženje i za mrko gledanje prema sličnim idejama tzv. velikohrvata.

Ova vrsta Bosanaca, a sudeći prema imenima, velika ih je većina iz Bosnjačkog etničkog korpusa, zamjera “konstitutivnim Bošnjacima” na navodnoj ideji “bošnjakistana”!? Ovdje se lome ili ukrštaju tanke niti pređe od kojih se tkaju narod i država, od kojih se plete svečano ruho ili mrtvački pokrov Bosancima i Bošnjacima.

Teško je tvrditi da među Bošnjacima nema defetista i malodušnika i zagovornika “male bosne”, ili slične ideje; što je rezultat niza unutrašanjih i spoljnih interesa, kako ekonomskih, tako i političkih – a ne racionalni politički cilj Bošnjaka. Bosna i Hercegovina je vrlo šarolika zajednica u svakom pogledu, nacionalnom, etničkom, kulturnom i političkom. Ideološki, gradjani su svrstani od pacifista do fašista, kao i u svakoj drugoj evropskoj zemlji. U tom rasponu su i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i ostali.

Bosna i Hercegovina je i dnevi i istorijski cilj i Bošnjaka i Bosanskih nacionalista. Vjerujem da je sa sistemom razvijenih demokratskih vrijednosti Bosna i Hercegovina cilj i Hrvata i Srba u BiH. Svaki drugi i drukčiji cilj je gubitak za sve.

/z.burgic/

Tolerancija i trpljenje

Tolerancija i trpljenje

 

Toleranciju razumjeti u znacenju rijeci t r p lj e nj e, veoma je vulgarno shvatanje. Ovu rijec u tom znacenju i tumacenju sam jednom cuo u interpretaciji ef. Cerica, tako je to postalo “moderno” tumaciti medju muslimanima i Bosnjacima.

U tehnickom smislu tolerancija se smatra, prije svega, u v a z a v a nj e m svakog, pa i najmanjeg dijela sistema (znaci cijelog sklopa), jednog u odnosu na drugi. Kada se ta tolerancija izgubi iz nekog raloga, sistem pocinje da se trese i na kraju “zariba”.

Ono sto je tako ocigledno u tehnickim naukama u nasem drustvu je jos ociglednije. Upravo zbog nedostatka tolerancije, uvazavanja, politicki sistem u BiH je cesto u fazi trpljenja, a ne tolerancije.

Budimo, dakle, tolerantni, uvazavajmo jedni druge, da se ne bi morali trpjeti!

Doris Pack: “Kćerku kara, snahi prigovara”

Gospođa Doris Pack ponovo jaše na grbači običnog naroda Bosne i Hercegovine. Navodim vijest prema pisanju portala tačno.net: “Poslanica u Evropskom parlamentu, Doris Pack, izjavila je da bi političare u BiH trebalo kazniti zbog stanja u državi. Pakova je ocijenila da Evropska unija neće imati drugog izbora osim da posegne za nekom vrstom sankcija, ukoliko na sastanku ključnih političara iz BiH i povjerenika EU za proširenje Štefana Filea, zakazanom za 1. oktobar u Briselu, ne bude dogovoreno sprovođenje reformi koje Unija očekuje.”

Ovaj put pod plaštom navodne prijetnje političarima: “Kćerku kara, snahi prigovara”, rekao bi naš puk. Koju kaznu to mogu dobiti bosansko-hercegovački političari a da se ona ne prelama preko leđa Bosanaca i Hercegovaca!?

Prije nešto manje od dvije godine Doris Pack je, također, prijetila. Tada kao izvjestilac za BiH u proceduru Evropskog parlamenta uputila dva amandmana koja su se odnosila na pitanje “vehabizma” u Bosni i Hercegovini. Prvi amandman je bio iniciran je od strane Bastijana Beldera, holandskog poslanika, pri čemu se stekao utisak da je ovaj amandman imao njenu podršku. U njemu se zahtijeva da Evropski parlament “izrazi zabrinutost zbog ekstremizma vehabija “ i da u izvještaj bude unesen poziv IZ BiH da se “jasno negativno izrazi o rastu vehabizma”.

Drugi amandman je bio samo reakcija grupe poslanika, prijatelja Bosne i Hercegovine u Evropskom parlamentu, koji je podnijela Emine Bozkurt. Evropski parlament bi, prema mišljenju Bozkurtove, trebao da upozori da u “regionu postoje ekstremističke tendencije i poziva na dizanje svijesti o tome, istrage i eliminaciju svih mogućih ekstremističkih prijetnji bilo koje vrste i u cijelom regionu Balkana.” Što je i prihvaćeno na tadašnjem zasjedanju Parlamenta u konačnom izgledu rezolucije.

Sve prijetnje gospođe Doris Pack treba ozbiljno shvatiti, riječ je o prefriganoj i iskusnoj evropskoj političarki koja nema puno emocija za građansku Bosnu i Hercegovinu. Kao i većina birokrata u Evropskoj uniji Doris Pack samo radi svoj posao i odgovara evropskoj politčikoj eliti, a ne narodu i građanima Bosne i Hercegovine.

/z.burgić/

Panta rhei

Panta rhei

Iz jednog izvora,
rodi se kretnja.

“Panta rhei!”

Sve biva iz haosa
borbom.

Teško vrijeme 
gore nevrijeme.

Jedan postane heroj, 
drugi samo ubojica.

Obojica u stih stanu .

/z.burgic/

Šart

Ja vjerujem u Sudnji dan*

Dug je put muslimanu do Kur'ana.
Treba puno knjiga da se pročita, 
Kura'an se razumije na kraju u 
ispunjenju šarta: Vel-Jevmil-Ahiri*.

 

/z.burgic/

edukacija mladih


edukacija mladih

nije isto
slušati priče o ratu ili
gledati filmske žurnale o tome
nije isto
makar pri tome bio
pod punom ratnom opremom.

nije isto
bti borac u ratu
i goloruk i nemoćan civil

nije isto dobro i zlo

ko je dobar čovjek
rat ga napravi boljim
ko je u miru loš čovjek
rat ga pretvori u zvijer

za život u miru
rat je važno iskustvo

čovjek se ne uči na greškama.

/z.burgic/

Komentar

ANTI-FAŠIZAM JE JEDINI ODGOVOR FAŠIZMU

Da ponovim misao: – Svaka fašistička ideja je podjednako opasna za mir, bilo da “nosi” kršćanski, muslimanski, jevrejski ili neki drugi znak, jednako kao ona koja se kiti “svastikom”.

Kada maneken, sumnjivi filozof i mentor smrdljivih fašista Nino Raspudić, svojim javnim istupima reafirmira i priziva duhove Tudjmanove politike iz ‘90-tih, kada svojim djelovanjem podstrekava pogubnu politiku hercegovačkog HDZ-a iz tog perioda, onda mora preuzeti i ličnu odgovornost manifestiranja tog istog fašizma danas.

Fašizam u Hercegovini je postao ponovo “main stream” hrvatskih nacionalista iz klana Dragana Čovića, uz otvorenu i nužnu potporu bošnjackih nacionalista iz klana Sulejmana Tihića. Da to nije tako, onda bi ova dvojica bili u prvim ešalonima i safovima antifašizma u BiH.

Nermin Bise je danas na udaru ekstremista, juče je to bila Štefica Galić, a 20 godina prije, fašizam se krvavo osovio na sve ono što je slobodarsko u Hercegovini.

Antifašizam danas nije stvar izbora, to je jedini pravi izbor, sve druge ideologije i opcije su poguba ljudskosti, vracanje proslosti i gubitak mira i budućnosti za narod Bosne i Hercegovine.

/z.burgic/

O identitetu i popisu

U kontekstu predstojećeg popisa u BiH, popisni listići su tako dizajnirani da je meni logično da je najkorektnije da se identificiram Bošnjakom, pri čemu ne mislim da iole gubim na mom identitetu i integritetu kao Bosanac.

O IDENTITETU I POPISU

Ime Bošnjak je istorijska odrednica za bosanski narod – i tu je stvar jasna! Nepristojno je i zlonamjerno je dovoditi to u kontekst bilo kakve sumnje. Da li je upotreba istog naziva danas, za one Bosance koji se etnički ne određuju niti kao Srbi, a niti kao Hrvati, na neki način – anahron proces?

To pitanje je moguće postaviti, ali je nemoguće vjerodostojno i pozitivno na njega odgovoriti, bez obzira na autoritet naučne titule koja stoji iza jednog takvog odgovora. Oni koji kažu da je riječ o logičnom slijedu upotrebe povijesnog naziva jednog posebnog naroda u Evropi moguće je da su upravu. Jer, Bošnjaci to jesu! Ove istine potvrđuje sama povijest.

Da, etnički sam Bošnjak! To je prirodno generiran rod i identitet koji je individualan i kolektivan.. Nacionalno sam Bosanac! To je politički generiran identitet kolektiviteta koji se prenosi na individuu.

Na primjer, Afrikanac se nastani sa porodicom u Bosni, apatrid. Tijekom življenja prihvati državljanstvo i bosanski identitet, igra nogomet za repku.. Bosanac, a nije Bošnjak.

Na primjer ja, živim u Kanadi, Kanađanin sam, a Bošnjak. Politički se identifikujem i individualno i kolektivno sa drugim u mojoj porodici kao Kanađanin, i tu nema u Americi ništa ne jasno. Kada se identifikujem kao Bosanac, što često činim, znaju me priupitati “what kind of Bosnian? Ili možda neko drugi bolje zna šta sam!? Malo morgen…

U kontekstu predstojećeg popisa u BiH, jer su popisni listići tako dizajnirani, meni je logično da je najkorektnije ako se identificiram Bošnjakom, pri čemu ne mislim da iole gubim na mom identitetu i integritetu kao Bosanac. Prihvatam i tumačenje po kome se neko određuje Bosancem i etnički i nacionalno. Između ova dva pojma – Bosanac/Bošnjak – ne vidim nikakvih drugih razlika osim nekih lingvističkih. “Razlike” u sadržinskom značenju tumačenja ova dva pojma su generirane političkom igrom onih koji su danas na vlasti, kao i ukupnom političkom situacijom u BiH.

Bošnjak, Bošnjanin, Bosanac… sve je to iz jednog semantičkog oblika izašlo i ima istorijske razloge. Ti razlozi leže uglavnom u Otomanskoj imperijalnoj sili koja je vjekovima vladala Bosnom, a poslije u Austro-ugarskoj okupaciji, i njihovim lingvističkim identičnostima u izgovoru kada je riječ o bosanskom stanovnistvu. Nužno je ovome pridodati visoku političku saglasnost tadašnje medjunarodne zajednice u tumačenju položaja Bosne.

Zajedničko svima je negiranje Bosanske državnosti i njoj pripadajuće ili od nje odredjujuće nacije. Naravno, te ideje su imale uspijeh i u jugoslovenskoj državnoj zajednici, onoj poslije Prvog svjetskog rata, kao i onoj poslije Drugog svjetskog rata. U osnovi agresije na BiH ‘90-tih leže iste ideje, a subjekti su se malo ili nikako promijenili. Cijelo ovo vrijeme nije zvanično postojala Bosanska nacija i Bosna je opstajala. To je goli istorijski fakat koji nešto veliko i istinito poručuje svima nama koji se bavimo ovim raspravama. Očigledno je da je u Bosni i Hercegovini pokazano da sadržaj istorijskog državnog supstancijaliteta nadilazi njenu trenutnu političku formu.

Jednoč sam ovu konstataciju izrekao, ali da ponovim: u jednoj pošteno, da ne kažem demokratski, uređenoj zemlji, pitanje naciona je folklornog karaktera i sadržaja. Pitanje individualnih sloboda njenih gradjana je uslov bez koga se ne može (conditio sine qua non) graditi sloboda naciona. Ne rješava se pitanje slobode pojedinca rješavanjem nacionalnog pitanja, već rješenje svakog pitanja u državi leži u osnovi u stepenu slobode pojedinca.

/z.burgic/

Bol

Bol

Drhtava zraka škrtoga sunca
žmirka u kapi jesenje kiše.

Otkriva tajnu, sliku što riše
blistava suza iz tvoga oka.

Niz lijepo lice sliva se tuga,
a oči, govore od riječi više.

Glasa nema, a i šta reći!?
Samo tišina i bol duboka.

/z. burgić/

 

 

Pacifisti

Pacifisti

Alija je govorio da je za rat “potrebno dvoje” i da “ovo nije vaš rat”, pa su ga svi ismijavali, i danas to čine. Kada neko pomene četnike i zlikovce, kakvi su dokazano bili Karadžić, Mladić, Arkan, i njihovi sljedbenici koji su radili na razvaljivanju države Bosne i Hercegovine, onda im se u usta stavlja nekakva retorika o “prizivanju na rat”.

Kada se u tom kontekstu, kao upozorenje, odgovori Miloradu Dodiku, zaljubljeniku u ideju uništenja drzave Bosne i Hercegovine, aktivnom političkom borcu ostvarivanja ideje Velike Srbije, pojave se zamjerke nekakvih samoproglašenih “pacifista”. Zamjerke se izricu takvim tonom da jedan Željko Komšic, jedan Sefer Halilovic ili bilo koji drugi što voli Bosnu i Hercegovinu treba, k'o fol, da se stidi.

Sada se i Nasrudinu štuca u mezaru… Nije se rodio – ko je narodu ugodio. Samo, treba jedno znati, narod je gori od svijeta. Boljim ga čine samo njegovi bolji lideri!

/z. burgic/

Šuki

Šuki

Senad Avdic u kolumni “Sedam dana i ljudi” pise o filmu “Killing Season”, ali i ovo:

– Bio je prije rata, a ima ga i nakon rata, nadam se i dan-danas nezaobilazan gradski lik, Šuki. Boem, likovni umjetnik, filozof, imaginarni svjetski putnik, pa, pored ostalog, opričavao znatiželjnoj publici koje nikada nije manjkalo kako je, zasitivši se dugogodišnjeg neinspirativnog života u Japanu, odlučio da se vrati u Bosnu.

“Dođem na autobusku stanicu u Tokiju i kažem gospođi na šalteru: “Jednu kartu do Vakufa”. “Do Gornjeg ili Donjeg”, pita me Japanka.
…..
Cesto smo kao studenti u slusali kad bi Šuki u “Rebusu” pricao svoje dozivlljaje…

Ono, kad su ga zaganjale ajkule u Neumu.. ona jedna taman da ga zagrize, a druga ga prepozna i zavice: “Nemoj njega, to je nas Šuki iz Saraj'va!”

Ili, one dvije engleskinje na nekoj nudisickoj plazi na Jadranu, pozovu ga na kafu u London, on ode i ostane tako dva mjeseca kod njih u Minhenu…

Zadnji put sam ga vidio davno prije rata, cini mi se u Srebrenom ili Kuparima, prodavo je lubenice.

/z. burgic/

Bosanska politička hunta

Da li je kombinatorika Socijaldemokratske partije BiH u traženju pogodnog oblika vlasti u Bosni i Hercegovini dovedena do kraja? Do stvarnog mogućeg kraja jedne politike? Da li je Bosna i Hercegovina danas u vlasti klasične politčike hunte? Mnogi potezi vlasti daju osnova za ovakva pitanja. Izvjesnu i varljivu legalnost toj hunti daju demokratski izabrani parlamentarci, i to je sve što se tiče vlasti i demokratije. Danas se čini da su zadnji izbori bili veoma davno, iako je od tada prošlo samo tri godine. Politička praksa je u te tri godine rezultirala ukidanjem stvarne demokratije i faktičkim stvaranjem vladavine hunte.

Pretpostavka svake demokratije je postojanje dijaloga – političkog i svakog drugog . Ova vlast je protiv takve vrste razgovora. Nepoštovanje dijaloga je tako postalo vladajući oblik komunikacije hunte na vlasti i u Republci Srpskoj i u Federaciji BIH. Praktično, je li, to je ono što i čini vladajuću huntu u BiH. Dokaza je obilje, a najsvježiji su pokazani odnos prema kritikama na nedavno usvojen prijedlog zakona o mjestu boravka i, usko s tim, zakona o JMBG. Sasvim legitimno mišljenje izneseno od strane političkih subjekata izvan vlasti, dočekano je drvljem i kamenjem, a bome i ozbiljnim političkim prijetnjama i konkretnim akcijama.

Ozbiljan preduvjet svake demokratije je tolerancija. Ovdje je pokazana očigledna arogancija i nemilosrdnost prema neistomišljenicima. Tako se u reakciji Saveza za bolju budućnost, a povodom saopštenja Prvog marta u kojem se SBB kritikuje zbog donošenja Zakona o prebivalištu, kaže: “…smatramo da nema potrebe polemisati sa anahronim snagama, sa ad hoc formiranom nevladinom organizacijom…” Predsjednik stranke, Fahrudin Radončić, ujedno je i ministar državne policije.

Istovremeno, Denisa Sarajlić-Maglić, zamjenica ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine (SDP), u razgovoru za agenciju “Fena” izjavljuje da izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu “ni na koji način ne mijenjaju položaj povratnika i raseljenih osoba”. Sarajlić-Maglić tvrdi da su “nevladine organizacije koje se protive ovom zakonu, pogrešno ga protumačili”. Nije, nego!?

Iako nakon svega zakoni nisu usvojeni, iz formalnih razloga, državna policija ne miruje, kao ni ona entitetska. Privodjenja na informativne razgovore su već rutina, i to od običnih povratnika do članova Parlamenta. Da li će prevladati kompromisi u donošenju odluka i u budućem radu vladajuće hunte, ili će se bez javnosti i konsenzusa s njom, vladati državom – odredit će sudbinu i vlasti i države – u konačnici – i gradjana, u čijim rukama je i odgovor.

z.burgić

Bosanski Mandela

Bosanski Mandela

U onaj tamo petak mi dosao stariji sin… Inace dobar momak, obrazovan na Zapadu, bistar, moderan, valjda ponukan vijestima o bolesti Nelsona Mandele, kaze:

– “Babo napravio si mi da ne volim Mandelu.”

A ja jednom rekao da je Mandela moralni pad, a ne uzor potlacenim… Mucili ga bjelci i zatvarali u robijasnice cijeli zivot, a on poslije svoj narod umirio.. Danas njega slave, a crnci nikada losije nisu zivili u Juznoafrickoj Republici.

Onaj Carlos Westewndrop jednom izjavi: “Ja znam da se godinama traži neki bosanski Nelson Mandela. Nisam ga vidio u vrijeme mog mandata, a ne vidim ga ni danas u Bosni.”

Pa sad ti ovo shvati!?

Meša

Već mi je davno dosadilo koliko ljudi u Mešinom pisanju nalaze opravdanje za vlastito porinuće u blatu svakodnevice. 

Meša

Čitajući pisanje Meše Selimovića često osjetim da je njegova privlačnost u našem, ličnom i iskustvenom, znači, materijalističkom karakteru spoznaje konkretnog ljudskog bića. Nešto što bih ja nazvao: gnozom Mešine poruke. To je ono nama moguće znanje, naš lični iskustveni odnos i neposrednost unutrašnjeg dozivljaja, što privlači običnog čitaoca. Otuda, izmedju ostalog, i velika Mešina popularnost.

Često njegove pisane poruke osjećamo kao našu nemoć i bol. Zastanemo li na tome, lahko upadamo u depresiju i defetizam.

Ako te iste Mešine izreke ne transcendiramo u sferu episteme, dakle, transferišemo u sferu onoga što zovemo “metafizikom ljudske misli”, slabo tu ima pravog svjetla. Mrka kapa za čovjeka bosanskog tla.

Mešu je jedno čitati, a drugo razumjeti njegovo pisanje kao uputu. Mešino pisanje tako ima dva dijela, jedan je napisani, dok je drugi “rečeni” samim načinom pisanja. Napisana misao je mrak, dok je ne napisana, ona “rečena” – bljeskavo svjetlo… Ijedna i druga tvore onu uputa nama za koju pjesnik može kazati da je: nur svjetlo!

/z. burgic/

“One-drop rule”

“One-drop rule”

U americi postoji jedna rasisticka klauzula koja je koriscena u doba zvanicne rasne segregacije – “pravilo jedne kapi” (“one drop rule”). Naravno, to pravilo vise ne vazi, no ljudi ga se i dalje drze kada “definisu obojenu populaciju”.Tome je u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj Evropi, blizak nas odnos prema Romima. Usvakoj carsiji se zna nena, pranena, djed… od svake romske porodice. To je tako, nista zvanicno, ali prenosi se to “znanje”.

Jedna kap krvi definise nas u ocima rasiste ili nacionaliste bilo koje vrste. Kako to prakticno izgleda pokazuje se slikovito izvodjenjem “eksperimenta” sa dvije epruvete.

U jednoj epruveti je bijela tecnost, a u drugoj crna. Ako se ubaci kap crne tecnosti u epruvetu s bijelom bojom , ona potamni. Kada se kap bijele tecnosti ubaci u crnu tecnost, razlika je neprimjetna. Otuda naziv “pravilo jedne kapi”.

Moj je stav da drzava mora stititi civilne slobode i gradjanska prava svake osobe. Sto su veca prava manjinske populacije, to je drzava demokratskija i bolja. Svaki drugi koncept politickog sistema jedne drzave koji ne garantuje ustavno i ne provodi prakticno prema svim svojim gradjanima jednakost, zasluzuje da bude pometen sa politicke scene.

Sto se tice popisa i nacionalnog ili vjerskog odredjenja, to treba prepustiti pojedincu jer se, u krajnjem, radi o njegovom vlastitom identitetu. Tu niko izvan njega nema sta da se uplice, to je narusavanje individualne slobode.

/z. burgic/

 

Strasno!

Strasno

Palestina, Bosna, Irak, Afganistan, Sirija, Egipat… Pozelim ponekad da nisam musliman, iako to i nije vazno. Bojim se da me emocije ne ponesu. Mislim da bih pisao zesce, protestirao bih slobodnije. Cini mi se da bi moj glas tada bio uvjerljiviji i razumljiviji.

Napisah jednom da je moj svijet, kao i većine ljudi bez domovine dosta skučen i da se družim se sa veoma malim brojem ljudi, da razgovaramo otvoreno, tako da se dotaknemo svega, malih i velikih stvari, bez kompleksa. Da, ne očekujemo pri tome da ćemo išta riješiti, ali se borimo da postavljamo bar normalna, logična, pitanja. Danas, ne umijem ni pitanje postaviti. Strasno!

San

San

Stavljam te u moje krilo,
meškoljiš se.
Štitim te dahom toplim
u tišini i osami.

Zavijam te nježno
u dlanove.
Na njima linija života
isprepletana tvojim željama.

Spavaš u mom narjučju.
Djete u bešici,
ljubav moja,
ispučenih rumenih usana.

/z.burgic/

In vino veritas

belaj

izletila ptica iz kaveza 
kljuc, kljuc…
psa u celo do smrti kljucala.

macku mis potom ugusio.
dobro vino gazda napravio
burad nije cvrsto zatvorio

mis i ptica srkali zajedno.

Dizanje u raje

Dizanje u raje

Necu da potcjenjujem,
ali dic’ se treba kad je vrijeme
– znaci, za izbore –
inace, sve zavrsi na petingu i onaniji.

z.b.

Ljudi se citaju dusom.

U mojoj zemlji su dva pisma,
ko ih ne razumije, a tu je rodjen,
ne razumije tu zemlju i njene ljude.

Zatvori oci i otvori dusu svoju.
Vjeruj mi, sve ce ti se samo kazati.
Razumjeces i ako si stranac.

z.b.

Politički inkorektno i skandalozno

Političari u Republici Srpskoj, da zanemarim intelektualce , umjetnike i druge javne radike, kao i obične gradjane – u svojoj su retorici uveli praksu da praveći određene paralele u javnom životu kao pandan RS-u pretpostavljaju Bosnu i Hercegovinu, što je najblaže rečeno – politički inkorektno!!!

Ukoliko bi u ovoj retorici svi htjeli da budu korektni, morali bi da kao paralelu manjem entitetu, događajima u RS, pretpostave Federaciju BiH. Riječ je, dakle, o smišljenoj retorici kojom se verbalno rastače država Bosna i Hercegovina.

Pojava je uzela toliko maha, da to više nije na razini političkog incidenta, već na nivou ozbiljnog političkog skandala, jer ovaku vrstu retorike koriste političari iz svih stranaka u BiH.

Ovo me podsjeća na praksu po kojoj je u verbalnoj komunikaciji uvriježen koncept po kome se o Banjaluci govori kao srpskom gradu, Mostaru kao prestonici hrvatskog naroda u BiH i Sarajevu kao bošnjačkom gradu.

z.b.

Život

Život

Prigovaraju nama da nam je lahko,
da smo se izvukli
dok je zemlja ubijana!

Kao da se čovjek može izvući iz sebe, iz svoje sudbine!?
Čovjek se ne može nikad izvući iz svog početka,
svoje zemlje, majke, oca, braće, prijatelja…

Čovjek nije samo tijelo, već i sve ono što mu daje misao,
od prvog udahnutog zraka i traka sunčeve svjetlosti.
Od prvog majčinog dodira.

Sačuvati to u sebi, znači posjedovati ljudskost.
Sretan je onaj ko je to imao i tako umirao.
Život je dostojan čovjeka živio .

/z.burgic/

Oprosti

Oprosti

1.

Estagfirullah!
Griješan sam, jer tlom ovim hodam,
korakom svakim osjećam
predaka tudjih krv i znoj.
Čovjek sam!
Krik i vapaj sam!
Moram li da se prodam
huljama
što životima drugih
uzeše sebi mir i spokoj?

2.

Starog naroda ovdje su krila života
davno slomljena.
Naroda, što stremio je u visine,
a nebo je Ocem zvao,
pod istim nebom
čovjeku prirode je sloboda sputana,
zalud je zemlju svoju volio,
imenom Majke je veličao.

3.

Trave, sestrama,
jelena i orla, braćom prirode zvao,
žubor potoka kao glas djedova i
pradjedova slušao.
S gutljajem voda bistrih
prirodom se hranio.
Priroda mu život dala,
za ropstvo nije mario – živio!

4.

Sezala sloboda kamo pogled leti i
misao prati,
dokle rijeke teku i kanui plove
stizao je čovjek.
Kao da je znao: ko ima slobodu i
Bog će mu dati.
Ili, nije znao: ništa nije vječno,
ništa nije dovijek.

4.

Dođoše oni sa ognjenim štapom
koji vatru bljuje,
sa simbolom križa donesoše
nove, drukčije živote,
stari narod brzo poče nestajati,
prestade da snuje,
u vječna lovišta ratnici odoše…
O ljudi, o grehote!

5.

Čovjek je sam slab,
a takvih je puna sad naša Planeta.
Pitam se,
gdje nam je pravo na ljudski
uspravan hod?
Jer, jedan mali narod,
na drugoji strani ovoga svijeta,
Opet je strašen, gažen, ubijan…
Jesmo li mi isti rod!?

6.

Bože, znanje, mudrost i snagu daj!
O, vjero sveta!
Da bude spašen od neprijatelja,
sudba im prokleta!
Borba je spas mog naroda,
povijest kaže,to vrijedi,
Neću sudbinu nestalog naroda,
naroda Bika Koji Sjedi!

(z. burgic)


pa ti njemu ne vjeruj

 

becir, jedan s crvenog brda, kleo se u svoju behku. neke dobi, ima tome i vise od trideset godina, stoji on pred onom nasom magazom i pije pivo kad ga jedan priupita da mu prevuce nekaku gradju malo povise carsije.

– stoja, veli becir.

– puno je ba, kaze onaj.

– nije ba, veli becko, nije bogami. eto, jebo ti meni moju behku ako je puno.

tako se i dogovorise. potovarise ono malo gradje i sjedose oba na becirove gumarice. becir coknu jezikom: “hija behka!”

istina

istina

kada
tragajuci za istinom
svjetlom proslosti obasjamo stvari i dogadjaje,
u fluoroscentnom ogledalu vremena
pojave se iluminirajuce slike njihove sustine.

Bosanski cuko

Bosanski cuko

Izmučeno štene u budzaku stenje,

puzi, kevće, cvili, od poratne muke.
Nada se sindziru iz begovske ruke,
dok se uz cviljenje na nogice penje.

Kad pokupi mrve, sklupča se u kutu,

podvijenog repa – ne kevće i šuti.
Trazec’ svoje mjesto u begovom skutu,
umiljato zuri, da bega ne ljuti.

Gleda beg u štene, okice mu blijede,

kao orah suza niz obraz mu kanu,
sjetio se namah svog rahmetli dede,
cuko mu je dobar, k'o mehlem na ranu.

Opomena

Zijad Burgic

Opomena

Troglava nakaza baulja Evropom!
“Nebeskim narodom” kopile začeto
u smrtnom hropcu voljene zemlje.

O vi koji preživjeste pakao klanja,
i vi što otrpjeste patnje silovanja,
čujete li zloslutnu tišinu čekanja?

Demoni zla razuzdani i u hordama,
usta mrtvih tišinom smrtnom zbore,
traže krvnici žrtve, rane da otvore!

Hej, vi u drugim svjetovima!
I vama je tišina mrtvih opomena.
Saučesnici ste zla – sud je vremena!

Bačeno je sjeme u razmeđe dva svijeta,
krvava zemlja je brazda, oranica za zlo,
ljudski korov brzo raste – plodno je tlo.

Majku zemlju sjemenom mržnje plode.
Zvijeri hodaju, ptice zloslutnice klikću.
Gospodari, mužjaci zla, slade se i sikću.

Mutanti zemlju i narod vode.
Čovječe, sužanj si, uspravi se,
Bez žrtve nema slobode!

z.b.

View original post

sećija

sećija

pod drveni, ćilim šareni
istom šarom tkana ponjava
podbočena
kalufnim jastucima
pokrivenim
bijelim
tankim vezom vezenim
jambezima
stara sećija

suza u oku
zrcalo prošlog vremena.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 418 other followers